Za boju kose koja čini samo dva procenta svjetske populacije, fascinacija riđokosima je nevjerovatna. Prirodne riđokose, uglavnom, nailaze na prilično negativne komentare, pogotovo u primitivnijim sredinama, gdje su na udarna linija mnogih šala ili optužbi.

Međutim , šegačenje u školskom dvorištu zbog crvene kose je jedno, ali vraćanje u vrijeme lova na vještice i na kraljevske loze, je otkrivanje kulture u kojoj su crvenokose proganjane i smatrane zlim ili nesrećnim.

Ova sujevjerja su, međutim, počela da blijede kada je 1886. godine dr Augustin Galopin izjavio da riđokosi ljudi  više mirišu. U svojoj knjizi "Miris žene", dr Galopin je otkrio da riđokose žene emituju posebnu aromu za koju je smatrao da je izuzetno opojna.

Od tada je urađeno više istraživanja o riđim osobama, a rezultati ukazuju na to da bi riđokose trebalo smatrati genetskim superherojima. Tijela riđokosih su veoma otporna, jer im njihovi izmijenjeni geni daju različitu DNK, veću osjetljivost na temperaturu i bol, poseban miris kože, sopstvenu proizvodnju vitamina D, sposobnost osjećanja promjena temperature i mnoštvo drugih jedinstvenih sposobnosti.

Fascinacija riđokosim ljudima je stara i složena tema. Neki od mogućih razloga za to je što su oni genetski rijetki i jedinstveni.

U 16. i 17. vijeku riđokosi su povezivani sa magijom i mistikom, često su bili optuživani za vještičarenje i zločine, što je još više pobudilo znatiželju.

Riđokosi imaju snažan karakter i temperament. Postoji stereotip da su oni vatreni, strastveni i tvrdoglavi. To može biti privlačno za neke ljude koji vole izazov i uzbuđenje. Riđokosi, takođe, imaju reputaciju da su duhoviti, kreativni i inteligentni, što su veoma poželjne osobine.

Izvor:Kolektiv

Foto: Ilustracija, Pixabay

Tekst objavila:Ljilja Rabrenović