Gdje god da krenete, bilo da je to poslovna zgrada, javni park, privatna kuća ili bilo koje drugo mjesto, vrlo je vjerovatno da će sve biti besprijekorno čisto

U zen verziji budizma, koja je u Japan došla iz Kine u 12. i 13. vijeku, svakodnevni zadaci poput čišćenja i kuvanja smatraju se duhovnim vježbama, ne razlikuju se od meditacije.

Putnici koji posjete Zemlju izlazećeg sunca impresionirani su kulturom, strukturom saobraćaja, zgradama, organizacionim sposobnostima i mnogim drugim karakteristikama. Ali jedna od karakteristika zemlje je njena čistoća, koja često zadivljuje turiste i pridošlice.

Gdje god da krenete, bilo da je to poslovna zgrada, javni park, privatna kuća ili bilo koje drugo mjesto, vrlo je vjerovatno da će sve biti besprijekorno čisto. Teško da ćete naići na kantu za otpatke, zbog sprječavanja terorističkih napada poput onog u tokijskom metrou 1995. godine, i nećete sresti mnogo čistača, ali su ulice i javne ustanove prilično čiste i održavane.

Kako je moguće da je tako čist?

Na to pitanje postoji jednostavan odgovor – sami stanari tako drže prostore. Od malih nogu uče o važnosti održavanja svojih stvari i prostora, a tokom školovanja vrijeme za čišćenje je dio dnevnog rasporeda, prenosi Punkufer.hr.

Uključivanje ovog elementa društvene svijesti u školski program pomaže djeci da razviju svijest o svom okruženju i nauče da budu ponosni na njega. Uostalom, ko želi da zaprlja školu ili igralište koje mora sam da čisti? I kako školarci rastu, koncept onoga što čini njihov prostor širi se izvan učionice i uključuje njihovo susjedstvo, njihov grad i njihovu zemlju.

Šta strance najviše iznenađuje?

Japanci pokazuju zavidan nivo čistoće i na međunarodnim sportskim događajima. I igrači i gledaoci se trude da održavaju čistoću. Igrači se staraju da svlačionice koje koriste budu ostavljene u besprijekornom stanju, dok japanski gledaoci nose svoje smeće sa sobom, a ponekad čak i učestvuju u čišćenju cijelog stadiona.

Primjeri društvene svijesti u svakodnevnom životu su brojni. Radnici čiste ulice oko svog radnog mjesta, djeca volontiraju u mjesečnoj akciji čišćenja sakupljajući smeće sa ulica u blizini njihove škole. Jedan od aspekata japanske kulture su zajedničke akcije čišćenja u mnogim naseljima. Mještani se okupljaju u dogovoreno vrijeme da sakupe smeće. To je aktivnost koja, osim čistoće, promoviše i bolje povezivanje zajednice.

Postoje i neprofitne organizacije koje organizuju dodatna čišćenja u gušće naseljenim ili zapuštenim područjima. Ovakve radnje obeshrabruju ljude da bacaju otpad jer je manja vjerovatnoća da će ljudi bacati otpad u čistom prostoru nego u onom koji je već prljav.

Kako su Japanci postali tako čisti?

To zapravo nije ništa novo, što nam mogu otkriti zapisi iz biografije mornara i samuraja Vilijama Adamsa, prvog Engleza koji je kročio u Japan 1600. godine. Džajls Milton u svojoj biografiji Adamsa primjećuje da je „džentri bio skrupulozno čist” i da je uživao u „bezgriješno održavanim odvodima i toaletima” kao i u saunama napravljenim od mirisnog drveta u vrijeme kada su ulice Engleske bile „preplavljene izmetom”. Japanci su „bili zgroženi“ nepoštovanjem lične čistoće od strane Evropljana.

Ova preokupacija se djelimično rodila iz praktičnih razloga. U vrućem, vlažnom okruženju kao što je Japan, hrana se brzo kvari kako bakterije napreduju. Važi krilatica: „Čistoća je pola zdravlja“.

Naime, čistoća je centralni dio budizma, koji je stigao iz Kine i Koreje između 6. i 8. vijeka, a u zen verziji budizma, koja je u Japan stigla iz Kine u 12. i 13. vijeku, svakodnevni poslovi kao što su čišćenje i kuvanje se smatraju duhovnim vježbama i ne razlikuju se od meditacije.

Pa zašto sve budističke nacije nisu čiste kao Japan? Mnogo prije dolaska budizma, Japan je već imao svoju autohtonu religiju: šinto (što znači „Put bogova“), za koju se kaže da sadrži samu dušu japanskog identiteta. A čistota leži u srcu šintoizma. Na Zapadu učimo da je čistoća pored pobožnosti, na šintoističkom je čistoća pobožnost. Dakle, budistički naglasak na čistoći samo je pojačao ono što su Japanci već praktikovali.

Ključni koncept u šintoizmu je „kegare“ (nečistoća ili prljavština), suprotnost čistoti. Primjeri kegara se kreću od smrti i bolesti do skoro svega neprijatnog. Neophodni su česti rituali prečišćavanja da bi se odbio kegare.

Primjeri ritualnog čišćenja su brojni u svakodnevnom životu. Prije ulaska u šintoistički hram, vjernici peru ruke i usta u kamenoj posudi sa vodom na ulazu. Mnogi Japanci nose svoj novi automobil u svetilište da ga očisti sveštenik, koji koristi štap nalik na prašinu koji se zove onusa da maše oko automobila. Zatim otvara vrata, haubu i prtljažnik da bi očistio unutrašnjost.

To nije samo navika, već način života

„Kada si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin“, a kada si u Japanu nije teško prihvatiti tako čist način života – vježbaš da izuješ prljave cipele ispred ulaza, pereš i dezinfikuješ ruke, sortirate smeće i slično.

A onda, kao Adams i njegova posada davne 1600. godine, otkrijete da se kvalitet vašeg života poboljšava. Kada se vratite iz Japana, šokirate se kada ljudi uđu u kuću sa prljavim cipelama ili ne peru ruke prije jela.

Nikad nije kasno za novo učenje i promjene u svakodnevnim navikama.

Izvor:Analitika

Foto:N1

Tekkst objavila:Ljilja Rabrenović