Djeca prirodno teže ka samostalnosti, a davanje slobode primjerene njihovom uzrastu podržava taj razvoj

Odrastanje djece u Švajcarskoj: Sa četiri godine idu sama u školu i kuvaju

Mališani u Švajcarskoj sami idu u vrtić, koriste noževe i kuvaju samostalno. Da li švajcarskoj djeci pružaju previše slobode, ili mi ostali previše stežemo uzde?

Djeca sama idu do škole u Cirihu bez nadzora odraslih. Turisti u Švajcarskoj najčešće ostanu šokirani kad vide četvorogodišnjake i petogodišnjake kako se kreću po gradu bez pratnje roditelja. Ove grupe djece bez pratnje najčešće putuju do škole i nazad – što je za njih jedan od prvih koraka ka djetinjstvu ispunjenom samostalnošću i samopouzdanjem. Nije ni čudo što su ove dvije osobine kamen temeljac švajcarskog identiteta, prenosi Zadovoljna.rs.

Kako to izgleda u praksi, šta kažu roditelji i stručnjaci, istražio je portal The Swiss Times.

Put ka nezavisnosti

Ova praksa nastala je iz nužde, kažu Švajcarci. Švajcarska je tradicionalno agrarna zemlja, a rad na farmi nije ostavljao roditeljima mnogo slobodnog vremena. Vjerovatno je tako bilo i u mnogim drugim djelovima svijeta prije jednog vijeka, ali Švajcarci nikada nisu odustali od prava djece na samostalnost. Oko 80% djece školskog uzrasta u Švajcarskoj sama ide do škole – više nego duplo u odnosu na Veliku Britaniju i Sjedinjene Države.

„Kada djeca dobiju priliku da sama stiču iskustva, bez stalnog nadzora roditelja, shvataju da mogu mnogo toga da urade samostalno,“ kaže psiholog iz Bazela, Kler Genšeter, piše N1.

„Kada djeca sama postignu nešto, kao što je dolazak kući iz škole pravim putem, njihov osjećaj samopouzdanja naglo raste. Kada dožive neuspjeh, to vide kao priliku za učenje. Nije da uživaju u neuspjehu, ali ga doživljavaju drugačije nego kada im roditelj kaže da su pogriješili.“

Švajcarska djeca prate jedan pješački put između kuće i škole – uglavnom trotoarima glavnih ulica. Prve dvije nedjelje roditelji im pomažu, a potom nastavljaju sama. Na tom putu pomažu im i prolaznici, komšije i policajci na raskrsnicama. Djeca takođe nose narandžaste i žute neon prsluke kako bi ih automobili lakše uočili.

Zašto je važno da se djeca rano osamostaljuju

„Bila sam užasnuta na početku,“ kaže Kejt Tekem. „Moja ćerka je prilično sitna za svoje četiri godine. Kod kuće u Londonu ovako nešto nije uobičajeno. Ali mislim da je na kraju to ono na šta je najviše ponosna nakon prve godine u školi.“

Djeca prirodno teže ka samostalnosti, a davanje slobode primjerene njihovom uzrastu podržava taj razvoj, objašnjava švajcarski klinički psiholog Dorote Dorholt. Kada roditelji previše štite djecu, ona odrastaju bez potrebnih vještina za suočavanje sa problemima.

„Odjednom, kada završe školu i odu na fakultet, svijet ih preplavi. Nemaju alate za suočavanje s teškoćama,“ kaže Dorholt. Ali kada dijete koje je odrastalo s većom nezavisnošću doživi neuspjeh, ono shvati: ‘Ovo je bilo teško. Doživeo sam neuspjeh, ali sam živ i ništa strašno se nije desilo. Mogu ponovo da pokušam.’

Kada djeca idu do škole sama, ona su i jedina koja komuniciraju sa svojim učiteljima. Na njima je da donesu dokumenta, prenesu poruke i zapamte važne događaje.

„Moj sin je krenuo u prvi razred sa četiri godine prošlog avgusta u Ženevi. Kada mi je rekao da treba da bude u školi 30 minuta ranije zbog izleta, nisam dovodila u pitanje da li je izmislio. Uči kako da bude odgovoran i brine o sebi“, priča jedna mama.

Povratak prirodi

Samostalnost švajcarske djece ne završava se na putu do škole. Sve javne škole redovno, često jednom nedjeljno, vode đake na izlete u prirodu. Đaci idu u parovima i koriste javni prevoz ako je potrebno da dođu do obližnjih šuma i livada. Koncept „šuma-škola,“ gdje se sva nastava odvija u prirodnom okruženju, nastao je u Njemačkoj, ali je prisutan širom Švajcarske.

„U Ženevi to često znači igranje pored jezera ili prelazak jezera čamcima. Moj sin mi je nakon jednog takvog izleta ispričao o periodu inkubacije labudovih jaja (oko 5-6 nedjelja, ako vas zanima). Tokom ovih izleta, djeca uče da koriste švajcarske noževe i čak kuvaju ručak na otvorenoj vatri“, priča mama jednog školarca.

„Ono što me najviše impresionira je da ta mala djeca idu napolje u svim vremenskim prilikama – kiši, snijegu, hladnoći – svejedno im je,“ kaže Tim Lebrank, Amerikanac koji živi u Švajcarskoj. „Sjećam se da smo u školi u Floridi ostajali unutra tokom odmora ako bi počela kiša.“

Švajcarske škole očigledno slijede staru poslovicu „Ne postoji loše vrijeme, samo loša odjeća.“

Sloboda na školskom terenu

I u školskom okruženju, djeci se pruža velika sloboda da prate svoja interesovanja. Formalna nastava – čitanje, pisanje i matematika – počinje tek u trećem razredu osnovne škole, a to je tamo oko sedme godine života.

Prve dvije godine zasnovane su na učenju kroz igru, sa fokusom na socijalne vještine i brigu o sebi. Švajcarska djeca počinju da uče slova oko sedme godine, i za par mjeseci čitaju jednako dobro kao njihovi vršnjaci koji su počeli da uče sa četiri godine.

„Dolazim iz SAD-a gdje je „spremnost za vrtić“ industrija koja se oslanja na kartice i „obrazovne“ uređaje. Isprva sam bila zabrinuta da javna škola u Švajcarskoj možda nije pravi izbor za mog predškolca. Ali kako sam istraživala, otkrila sam da mnoge zemlje koriste ovaj pristup obrazovanju – najpoznatija je Norveška, koja je prva u svijetu po stopi pismenosti sa 99%. S druge strane, moja zemlja je na 125. mjestu. I dok ove statistike mogu izgledati kao dječje takmičenje, stopa pismenosti i sreće kod djece direktno utiču na budući BDP zemlje.“

U podne, djeca u Švajcarskoj imaju opciju da idu kući (da, sama) na ručak, a potom da se vrate u školu. Takođe, mogu da ostanu u školi gdje će im biti poslužen svež obrok. Djeca sjede za velikim stolovima i jedu zajedno, koristeći prave čaše, escajg i tanjire.

„U školi mog sina starija djeca služe mlađe, a djeca poslije obroka sama pospremaju. Hrana iz kuće nije dozvoljena, ali djeca donose voće za prvu užinu, poznatu kao z’nüni na švajcarskom njemačkom ili prije podne. Đaci imaju pristup i malim kuhinjama na školskom terenu, gdje mogu da vježbaju svoje kulinarske veštine – koristeći noževe i električne grijalice. Za sinovljev peti rođendan, on i njegov drug napravili su bananinu tortu za svoje vršnjake“, priča mama jednog mališana.

Bezbjednost kao osnova

Švajcarska je među najsigurnijim zemljama na svijetu, s najnižom stopom nasilnih zločina u Evropi. Kada su prošle nedjelje dva dječaka nestala na pauzi za ručak u Ženevi, roditelji su poslali obavještenje kroz lokalnu roditeljsku grupu. Dječaci su brzo pronađeni u obližnjem parku, bez potrebe za angažovanjem policije. Drugi roditelji nisu zvali vlasti zbog prisustva mališana bez nadzora, jer je uobičajeno da se djeca sama igraju u parkovima.

Međutim, jedan američki par bio je zadržan od strane Centra za zaštitu djece jer su pustili svoju djecu od 10 i šest godina da se sama igraju u parku. Policija je djecu zadržala pet sati prije nego što su ponovo spojeni sa roditeljima.

„Nadamo se da će ovaj incident podsjetiti sve roditelje da nije bezbjedno ostavljati djecu bez nadzora, i da će nastaviti da štite svoju djecu u budućnosti,“ stoji u saopštenju.

Ipak, u Švajcarskoj, ovo nije uobičajena praksa. Roditelji su slobodniji u svojoj procjeni rizika i puštaju djecu da se penju, skaču i istražuju – često sa minimalnim nadzorom odraslih. Iako postoje upozorenja, roditelji su generalno sigurni da će djeca prepoznati sopstvene granice.

Izvor:Analitika

Foto:Pobjeda

Tekst objavila:Ljilja Rabrenović