U eri gurua, lajfkoučeva, “edukacija” i ostalih novotarija jedna od glavnih poruka glasi “napredovaćete samo ukoliko se oslobodite negativnih ljudi iz svog života”.
Pitanje se postavlja ko su ti negativni ljudi, i zašto je to uvijek neko drugi, a nikada mi?
Traži se uzrok sopstvene nesreće u drugima. Zar to nije afirmacija elementarne neodgovornosti? Uperiti prstom u druge, onda pozvati vračare da očiste kakve mađije, pa tek onda uživati u “neograničenoj sreći” do kraja života.
Poenta je izgleda čistiti dvorište, a kuću ostaviti da tavori u prašini i prljavštini. Vrlo uspješna promocija površnosti i osrednjosti koja je poput pandemije zahvatila planetu. Život sa malih ekrana, lažan, izrežiran i jeftin koji se prodaje kao skupa roba. Jeftina kopija takođe ne podrazumijeva da je original bolji. Tužno je sanjati tuđe snove. To je prespavani život i učmala svakodnevnica.
Ustvari svi ti razočarani u druge ljude i u ljudski rod sam po sebi, predstavljaju jedan negativni naboj apstraktnih očekivanja. Njih je potrebno animirati, podizati, tetošiti, oni bi rado bili na drugom izvoru napajanja i živjeli tuđe živote. Čovjek koji je imalo upoznao sebe, nema idiotske ideje da mu sreća zavisi od tamo nekog ipsilona.
I šta je sreća uopšte? Ono što se reklamira na malim ekranima? Čovječanstvo je porobljeno zahvaljujući ideji o idealnom životu u beskonačnom blagostanju. Samo zbog toga što se blagostanje prvenstveno vezuje za materijalno blagostanje. Nasjeo ljudski rod i sada čeka i sluša lajfkoučeve kako da dosegnu u to metafizičko stanje jednog najprostijeg ničega.
Isto tako, već dobro i duboko ustoličena mantra je “samo misli pozitivno”. Pa koja budala na ovoj planeti može da misli samo pozitivno? Koji bezosjećajni čovjek može uvijek ostati entuzijastičan? Pored tolikih patnji u svijetu stalno nositi kez na licu? Suština ove poruke je postanite ignorantni. Gledajte samo sebe i svoju pozadinu. Još jedan način da se ljudi lakše učine robovima. Biti pesimista ili usiljeni optimista siledžija je jedno te isto. Tjerati sebe da mijenjamo svoje prirodne osjećaje je kao da stavljamo šminku i maske pred spavanje. Mijenjati svoju prirodu bojama iz neke tamo palete, ima li to ikakvog smisla?! Neće se desiti “drugovi i drugarice pioniri” – neće!
Tako da možda zaista poneko i bude srećan, kad prestane da važi uvjerenje da raditi na sebi ustvari znači ići redovno u teretanu…
Uopšte raditi na sebi ne znači ništa drugo osim stavljanje pritiska na spontanost odvijanja prirodnih tokova…
Izvor:CdM
