U našim tridesetim i četrdesetim godinama mnogo novih ljudi ulazi u naš život, kako kroz posao i društvene mreže, tako i preko naše djece. Ipak, rijetko ko od njih će nam postati blizak. Zašto je to tako?

Psiholog Laura Karstensen iz Centra za proučavanje dugovječnosti na Univerzitetu Stenford u Kaliforniji, navodi da je tokom svojih istraživanja primijetila da ljudi vremenom stupaju u interakciju sa sve manjim brojem ljudi, ali da postaju bliži sa prijateljima koje su do tada stekli.

To se dešava zato što kod nas postoji neka vrsta unutrašnjeg alarma, koji se oglašava tokom važnih događaja, poput proslave 30. rođendana. On predstavlja neku vrstu podsjetnika da se naš vremenski horizont sužava, i da bi trebalo manje da istražujemo, a da se više posvetimo stvarima koje su “sada i ovdje”.

“Čovjek počinje da usmjerava pažnju na ono što mu je emocionalno najvažnije, tako da vas žurke i izlasci više neće fascinirati. Ono što vas sada interesuje jeste vrijeme provedeno sa vašom djecom”, kaže Karstensen, prenosi B92.

Kako se okolnosti u našem okruženju mijenjaju, tako postaje sve teže ispuniti tri uslova koja sociolozi još od pedesetih godina smatraju ključnim za sklapanje čvrstih prijateljstava: blizina, redovne neplanirane interakcije, i okruženje koje nam dozvoljava da spustimo naš unutrašnji štit i dozvolimo sebi da se povjerimo jedni drugima, navodi Rebeka Adams, profesor sociologije i gerontologije na Univerzitetu Sjeverne Karoline u Grinsborou.

U profesionalnom svijetu, na radnom mjestu, vrlo je teško ostvariti i održati bliskost s drugima, s obzirom na to da kolege često daju otkaz ili se prebacuju u neki drugi sektor.

Koliko god vam neko prijao u određeno vrijeme i bilo vam zanimljivo u njegovom društvu, jednom kada nestane svakodnevna interakcija i viđanje se prorijedi, odnos počne da se hladi i dolazi do otuđenja.

Na radnom mjestu takođe je prisutna kompetitivnost, pa ljudi uče da kriju svoje ranjivosti i osobine koje bi drugi mogli da smatraju čudnim, što dodatno otežava uspostavljanje bliskosti sa drugima. 

Razlika u profesionalnom statusu takođe može da zakomplikuje stvari – kada vaš prijatelj zarađuje mnogo više od vas, ili mnogo manje; ako ste mu nadređeni, ili ako vam je podređen. Ponekad se dešava da gubimo predstavu o tome gdje se završava posao, a počinje prijateljstvo.

U jednom trenutku pronalazimo i životnog partnera, kada izazovi postaju još veći, naročito prilikom upoznavanja drugih parova. U tom slučaju, ne samo da vi sami treba da se dopadnete nekom paru, i on vama, već oni moraju da se dopadnu i vašem partneru, kao i on njima.

A ako se u jednačinu uključe i djeca, stvari postaju daleko komplikovanije. Iako odjednom sticajem okolnosti postajemo okruženi velikim brojem ljudi, veze sa njima najčešće su vrlo slabe.

Čak i kada roditelji čija su djeca prijatelji počnu međusobno da se druže, jačina njihovog prijateljstva će u najvećem broju slučajeva varirati u zavisnosti od međusobnog odnosa same djece. Ukoliko se djeca udalje ili dođe do svađe, dolazi do prekidanja interakcije i među roditeljima.

Spoljašnji faktori, međutim, nisu jedina prepreka u sklapanju prijatejstava nakon tridesete. U tom periodu života takođe se mijenja način na koji vidimo prijateljstvo. Različita saznanja o sebi i svijetu oko sebe dovode do toga da postajemo izbirljiviji kada je riječ o ljudima s kojima ćemo provoditi vrijeme.

S obzirom na to da naš raspored postaje sve pretrpaniji, obaveze sve brojnije, a slobodnog vremena je sve manje, najčešće raskidamo vezu sa mnogim ljudima sa kojima do tada nismo u bili u najsavršenijem odnosu, ali koje smo ranije tolerisali.

Ako ste ranije prijateljima smatrali ljude koji bi vam bili nešto poput braće i sestara, sada shvatate da je tako nešto vrlo teško ostvariti, i počinjete polako da spuštate kriterijume. To ne mora da znači da ste promijenili svoje standarde kada je u pitanju ono što smatrate prijateljstvom, već da je termin ‘prijatelj’ postao fleksibilniji.

Pojedini ljudi zato jednostavno vremenom smanje svoja očekivanja.

“Tražim ljude slične sebi, koji mi pomažu da ispunim neke svoje osnovne potrebe”, kaže Lisa Delijantoni iz Čikaga, koja se bavi sakupljanjem sredstava za finanasiranje edukativnih programa.

“Imam prijatelje sa kojima izlazim u provod, prijatelje sa kojima diskutujem o knjigama, prijatelje sa kojima igram košarku, prijatelje čija se djeca druže sa mojom djecom, prijatelje koji su mi komšije… Mnogo je lakše popuniti praznine u životu na taj način, nego tražiti jednog novog bliskog prijatelja sa kojim ćemo moći da radimo sve te stvari”, zaključuje Delijantoni.

Izvor: Cdm