19. decembar 1992. godine u potpunosti je promijenio život Bjelopoljca Duška Nedovića, zaljubljenika u slikarstvo i poeziju, vječitog boema.
Želja da spase tri mlada života, tri dječaka, bila je jača od straha. Spasao je njih, ali ostao bez desne šake i oka.
Nakon jednog od najlepših perioda života, studiranja, bavljenja sportom, učešća u specijalnim vojnim jednicima, zapao je u mrak, ali nije se predao.
„Sve do te nesreće smatrao sam sebe herojem, zaštitnikom svoje djece, porodice, prijatelja. Ali tada se sve mijenja“, tako svoju životnu priču započinje Nedović.
Gostujući u emisiji „Osnaživanje i integracija osoba sa invaliditetom“, Nedović je ispričao da je teško bilo prihvatiti sebe takvog, bez šake i oka.
„Jako je bilo teško stati ispred ogledala, nije mi se živjelo i u tim prvim danima nakon nesreće nijesam mogao pronaći ni snagu, niti volju. Nijesam želio ni da pišem, ni da slikam, nijesam htio da budem u društvu, jer sam mislio da ću svojim izgledom nešto pokvariti, plašio sam se da će me neko povrijediti, jer sam osjetio te ružne poglede, poglede sažaljenja. Ali baš u inat tome sam odlučio da se ne predam, da se borim, a imao sam i veliku podršku prijatelja i najmilijih, vjerovali su u mene i ulili mi nadu u život“, kazao je Duško.
Nakon brojnih operacija počeo je da razaznaje sjenke, a potom je, ponovo počeo da uči da piše, ovog puta lijevom rukom, sa željom da se vrati umjetnosti, da opet svoje tajne i snove prenosi na papir, olovkom i četkicom.
„Ja zapravo pišem i slikam još od dječačkih dana. Moj talenat su prepoznali učitelji i nastavnici koji su mi usadili tu ljubav prema umjetnosti, prema knjizi, kojih imam preko 4000 u svojoj biblioteci. Ali sam slikarstvo zavolio i prije poezije, želja mi je bila da upišem Fakultet likovnih umjetnosti, ali nijesam uspio, iz meni nepoznatih razloga. Zatim sam upisao Agronomski fakultet u Čačku, mada nijesam nikada radio u struci, jer su slikarstvo i poezija moja najveća ljubav“, ispričao je Nedović.
Istakao je da je ljubav prema onome što radite najvažnije, te da je upravo to ono što ga je i pored invaliditeta, „natjeralo“ da se vrati umjetnosti.
„Moja poezija se zasniva na onome što sam prošao u životu, mogla bi se nazvati autobigrafskom, jer je ona jedno svjedočenje o meni, mom društvu i prijateljima, a čitajući moju poeziju zapravo možete otkriti ko sam ja. Takođe, žena je vječita i najveća inspiracija, kako u poeziji, tako i u slikarstvu. Ali, ako nema nikog ko će oplemeniti čitanjem poeziju, a pogledom sliku, onda ta djela ništa i ne vrijede“, rekao je Nedović.
Učlanjenje u Savez slijepih Crne Gore otvorilo mu je neka nova vrata, a topla riječ podrške ulila mu je novu snagu.
„Savez slijepih me vratio u život, iako sam se dugo opirao tome da budem član tih udruženja i organizacija. Ali su mi zaista pomogli, kao i prijatelji iz našeg udruženja, poklonili su pažnju onome što radim i zaista mi dali vjetar u leđa da istrajem u svojoj misiji“, dodao je on.
Iako je prvu zbirku poezije objavio tek poslije 45. godine, Nedović je dobio brojna priznanja i nagrade, među kojima Nagradu Vita Nikolića, Njegoševu nagradu, Disovo zlatno pero, kao i mnoge druge.
„Znate, u svima nama živi dijete i ono se raduje tim nagradama, zahvalno je na njima i one ga motivišu, ali čini mi se da nema veće nagrade od one kada sam u jednoj kafani čuo čovjeka koji recituje moje stihove, to je za mene bio najljepši osjećaj“, istakao je Nedović.
Objavio je dvije zbirke, a brojne pjesme još uvijek čekaju da ugledaju svjetlost dana, jer, kako je rekao Nedović, nije lako biti umjetnik danas, te finansije diktiraju sve.
Mnogo je osoba sa invaliditetom koje sakrivaju svoj talenat i to zbog straha neprihvatanja od strane društvene zajednice, ali Nedović poručuje da odustajanja i skrivanja nema.
„Ne smiju da kriju svoj talenat, da se stide svog izgleda, jer za sve postoji proteza, i za nogu i za ruku, ali ne i za dušu, nemoj da daju nju, neka ta duša radi ono što želi, jer bez duše ne mogu da dožive ni sreću, ni radost, ni ljubav. A da bi znali sreću, morate da poznajete tugu, tako je i sa ljepotom, jer lako je naći nešto ružno i loše kod čovjeka, ali nađi ono dobro i zavoli to kod njega“, poručio je Nedović.
Za njega su osobe sa invaliditetom veliki heroji.
„Za mene oni nijesu invalidi, oni su hrabriji i sposobniji od mnogih koji nas smatraju nižom kategorijom. Zato je jako važno da rade, da se angažuju, da se ponose onim što jesu, jer će se osjetiti vrednijim u svojim očima“, zaključio je Nedović.
Autorka: Sanja Dulović
Foto i video: Vladimir Jelić
Tonska realizacija: Zoran Rakočević
Audio obrada: Sanida Kajević
