Malo je režisera danas kao što je Park Čan-Vuk. Kao nekada Bergman ili Kurosava, ovo je savremeni nosilac starih kinematografskih zastava koje se ukrštaju sa modernim vjetrovima. "Odluka da se ide" je novo maestralno čudno djelo u Vukovom opusu.

Hae-jun (Park Hae-il) tjera vatru da gori s oba kraja svijeće kao detektiv iz Busana koji ima "vikend brak" sa svojom ženom u Ipu, što znači da je tamo samo kad ne radi na slučajevima. Čine se dovoljno srećnima, ali takođe moraju nastaviti raspravljati o tome kako i šta učiniti da taj odnos na daljinu funkcioniše - nikad to nije dobar znak. Tada Hae-jun upoznaje Seo-rae (savršenu Tang Wei), kinesku ženu alpiniste koji je upravo pao s njegovog omiljenog vrha. Ili je možda gurnut?

Hae-junov partner odmah posumnja na Seo-rae; Sam Hae-jun brzo je brani. Vjerovatno je bila nesreća ili možda čak samoubistvo, zar ne? Ova zavodljiva, neuhvatljiva žena nije mogla biti ubica. A Hae-jun biva uvučen u više od samog slučaja dok nadzire Seo-rae i postaje opsjednut njenim hirovima koji ne znaju za mjere.

Dok prelazi profesionalnu granicu kako bi saznao više o Hae-junu, počinje griješiti, a Park pametno ugrađuje probleme s fokusom u svoju priču, bilo da je riječ o jutarnjoj magli Ipoa ili kapima za oči koje Hae-jun mora koristiti da bi se oslobodio njegov zamagljeni vid. On ne vidi stvari kako treba.

I onda, naravno, dolazi red. Nemoguće je raspravljati o drugoj polovini "Odluke da se ide" bez spojlera pa neću otkrivati ​​detalje, ali ona odjekuje prvom na sve fascinantnije načine. Postoji još jedna misterija koja se uvlači u Hae-junov život i tjera ga da preispita svaku odluku koju je donio u prvom slučaju i ono što mu je sada važno. Park se poigrava s elementima ne samo noara nego i staromodnih ljubavnih filmova koje Seo-rae voli gledati. On u osnovi postavlja te likove, definiše ih u prvoj polovini, a zatim ih odbija jedne od drugih na neočekivane načine u drugoj polovini filma, što u konačnici dovodi do nagrađivanog trilera, čak i ako nema oštrih ivica koje smo svi očekivali od Parka.

Nemojte me pogrešno shvatiti. Ovo nije mejnstrim i srećan povratak za Park Čan-Vuka. Još uvijek je fasciniran dužinom, obično nasilnom, do koje će ljudi ići iz emotivno iracionalnih razloga. On zaista postavlja Hae-juna kao racionalno stvorenje tako da ga onda može odvojiti od njegovih rutina i vidjeti šta će se dogoditi.

I ovdje je prekrasno zaigran s temom komunikacije. Seo-rae govori korejski, ali ponekad mora koristiti aplikaciju prevodioca sa svog maternjeg kineskog, naglašavajući kako ti ljudi zapravo ne razgovaraju međusobno direktno. Gotovo da ćete željeti više ovog razigranog i čudnog duha, više osjećaja da je ovo dvoje ljudi koji su se upetljali u opasnu situaciju koji nikada ne mogu vidjeti jedno drugo kroz "Maglu", što je slučajno naziv Seo-raeine omiljene pjesme.

Izvor i foto: Nezavisne novine

Tekst objavila: Ljilja Brajković