Pri pomenu riječi pustinja svima nam prvo pada na pamet velika braonkasta površina Sahare, spržena vrelim tropskim suncem. Samo jedan dio svjetskih pustinja odgovara ovom stereotipu. Osim njih postoje još mnogi tipovi; kamenite, sljunkovite, slane, hladne (ledene) pustinje… Zasigurno jedna on najinteresantnijih jeste pustinja Bijeli Pijesak u američkoj saveznoj državi Novi Meksiko. Gotovo nestvarna, čisto bijela boja, nastala je od sitno usitnjenog gipsa.
Evolucija bijele pustinje
Gips je bijeli mineral. Planine koje okružuju današnju pustinju obiluju ovim materijalom. Erozija koja tretira ove planine već hiljadama godina sprala je ogromne količine gipsa u basen jezera Lusera, najnižeg dijela Bijelog Pijeska. Sunce i vjetar utiču na isparavanje vode posle kojeg ostaje velika površina zemljišta prekrivenog gipsanom korom. Ona kasnije biva usitnjena do najfinijih čestica stvarajući predio koji podsjeća na pješčane pustinje, izuzimajući boju podloge. Vjetar formira dine koje mogu narasti do 30 m u visinu i pomjerati se po 5-6 m godišnje. Predio je pod strogom zaštitom države od 1933. godine.
Blještavu i na oko monotonu površinu pustinje dodatno ukrašavaju životinje poput guštera i pacova torbara čije potpuno bijelo krzno odbija vrele sunčeve zrake ali i otežava posao sovama i sokolima koji nadlijeću pustinju u potrazi za plijenom. Najljepši ukras pustnje jeste biljka pod imenom juka ili “božja svijeća” čiji cvjetovi oblika zvončića ujedno predstavljaju simbol Novog Meskika. Osim njih tek po koje stablo topole prkosno odolijeva surovim uslovima, nerijetko završavajuću okovano gipsanim oklopom.
Burna istorija Bijelog Pijeska
Još od davnina Maskalero Apači su posjećivali ove ravnice ne bi li sa njih pokupili dragocjenu so neophodnu za ostanak. Tragovi njihovih logorskih vatri i dan danas su ostali kao trag i dokaz nekih drugačijih vremena. Čuveni odmetnik Bili Kid rodio se u ovim krajevima, tačnije u Silver Sitiju 1859. godine. Ostao je poznat po bjekstvu iz zatvora tokom kog je ubio šerifa. Tokom Drugog svjetskog rata ovo područje je nažalost poslužilo kao poligon za testiranje naoružanja. Prva nuklearna bomba je bačena u blizini Alamogorda 16. jula 1945. godine.
Danas, ovaj predio živi znatno mirnijim tempom. Najviše “uznemiravanja” trpi od strane radoznalih turista. Većina njih pustinju posmatra iz bezbjednih vozila specijalno izgrađenim putnim pravcem dok se najhrabriji odlučuju na pješačke ture. Poslije njih tvrde da je sva muka probijanja kroz meko gipsano tle i pustinjski vjetar koji kovitla kristale gipsa unaokolo vrijedna obzirom na prirodne ljepote koje su imali prilike da vide izbliza.
Izvor:Cdm
