Možda izgleda kao nešto čemu je mjesto u naučnofantastičnim stripovima, ali jedan neobičan morski puž zapravo može da krade dijelove tijela od drugih organizama i koristi njihove sposobnosti za sebe.
Morski puž (elysia crispata) dobija energiju jedući alge. Ali to ne radi samo putem klasične probave – njegov crijevni sistem izdvaja organele za fotosintezu iz algi – hloroplaste – i smješta ih na svoja leđa, skoro kao male solarne panele, koji upijaju energiju iz sunčeve svjetlosti.
„Ovo je organizam koji može da ukrade dijelove drugih organizama, ugradi ih u svoje ćelije i koristi ih. I mislio sam da je to jedna od najluđih stvari u biologiji koju sam ikad čuo“, kaže Kori Alarda, ćelijski biolog sa Harvarda.
Naučnici već odavno znaju za sposobnost ove puževice da preuzme sposobnosti onoga što proguta, kao neka vodena verzija Kirbija iz video-igara, ali biološki mehanizam te krađe do sada nije bio jasno objašnjen. U novoj studiji, biolozi sa Harvarda su to detaljnije ispitali.
Tim je otkrio da puž ne vari hloroplaste iz algi, već ih preusmjerava u male kesice u svojim crijevima.
Tu se hloroplasti zatvaraju u membrane koje su istraživači nazvali „kleptozomi“, a koje ih održavaju živim i funkcionalnim. Na kraju, one se transportuju do struktura na leđima puža, gdje mogu da upijaju sunčevu svjetlost i tako omoguće pužu da duže preživi bez hrane.
Kada su istraživači hemijski analizirali hloroplaste, otkrili su da oni ne samo da i dalje proizvode proteine algi – što znači da ukradene organele ostaju funkcionalne – već sadrže i proteine samog puža. To pokazuje da domaćin aktivno radi na njihovom održavanju u životu.
Ova vrsta puža je poznata po tome što dolazi u različitim bojama, a harvardski tim je otkrio da to može djelimično zavisiti od njihovog zdravlja. Dobro nahranjeni uglavnom su zeleni, ali često postaju narandžasti ako ostanu bez hrane.
Izgleda da puževi počinju da vare hloroplaste ako nemaju drugih izvora hrane. Ili možda postoji vremensko ograničenje koliko dugo mogu da održe ove „vanzemaljske“ hloroplaste u životu.
„Funkcija tih organela možda je mnogo složenija od jednostavnih solarnih panela. Moguće je da služe i kao rezerva hrane, kamuflaža ili da čine puževicu neukusnom predatorima. Verovatno je u pitanju sve od navedenog“, kaže Alarda.
Razumijevanje ovakvih simbiotskih odnosa može pomoći naučnicima da razjasne dugoročne slučajeve u kojima organizmi stiču sposobnosti kroz apsorpciju drugih. Uostalom, jedna od hipoteza je da smo tako i dobili mitohondrije – male organele koje snabdjevaju naše ćelije energijom.
Izvor: Nezavisne novine
Tekst objavila: Jasminka Mulić
