Hadža ili Hadžabe je zaštićena autohtona etnička grupa lovaca-sakupljača u Tanzaniji, prvenstveno sa sjedištem u Baraju, administrativnom okrugu unutar distrikta Karatu u jugozapadnoj regiji Aruša.

Žive oko basena jezera Ejasi u centralnoj dolini Rift i na susjednoj visoravni Serengeti. Kao potomci starosjedilačke populacije, lovaca-sakupljača, vjerovatno su okupirali sadašnju teritoriju s relativno malim promjenama prvobitnog načina života.

Nemaju poznatih bliskih genetskih rođaka i njihov jezik se smatra jezičkim izolatom, odnosno potiče iz jezičke porodice koja se sastoji od samo jednog jezika.

Od prvog kontakta sa Evropljanima u kasnom 19. vijeku, vlade i misionari su činili mnoge pokušaje da nasele područje gdje se nalazi ovo pleme, uvođenjem poljoprivrede i hrišćanstva. Ovi napori su uglavnom propali, a mnoge članovi ovog plemena još uvijek vode život sličan svojim precima.

Žive u grupama

Tradicionalno žive u grupama ili "kampovima" od oko 20-30 ljudi, a njihove društvene strukture su egalitarne i nehijerarhijske. Tradicionalno se prvenstveno hrane medom, gomoljem, voćem, a u sušnoj sezoni mesom.

Pleme Hadžabe

Pleme Hadžabe uprkos svima izazovima i dalje čuva i baštini drevni stil života.

Prema nekim predanjima, pleme Hadžabe je posljednja poznata zvanična plemenska zajednica u svijetu i još uvijek žive kao i njihovi preci prije 50.000 godina, osiguravajući za egzistenciju lovom i skupljanjem hrane.

Oko 1.200 - 1.300 pripadnika plemena

Prema nezvaničnima podacima, u Tanzaniji živi oko 1.200 do 1.300 pripadnika ovog plemena.

Njihovi preci su vjerovatno živjeli na sadašnjoj teritoriji desetinama hiljada godina. Područje na kojem žive je oko 50 kilometara udaljeno od klisure Olduvaj, mjesta koje se ponekad naziva "kolijevkom čovječanstva" zbog broja fosila hominina koji se tamo nalaze, i 40 kilometara od praistorijskog mjesta Laetoli.

Arheološki nalazi upućuju na to da su to područje neprekidno okupirali lovci-sakupljači, barem od početka mlađeg kamenog doba, prije 50.000 godina.

Izvor:RTCG

Foto:RTCG

Tekst objavila:Ljilja Rabrenović