Gotovo huljadu godina, duboko u džunglama Ekvadora domorodačko pleme živjelo je u izolaciji, sve dok ga svijet nije otkrio 1950- ih godina. Huaorani, Varani ili Vaudani, takođe poznati kao Vaos, žive u djelovima regiona Napo, Orelana i Pastaza.
Grupa od nekoliko hiljada ljudi sporazumijeva se jezikom koji nije sličan ni jednom drugom, a u posljednjih 40 godina prešli su s lovačko-sakupljačkog lutanja na stalne adrese u šumskim naseljima. Neke od zajednica odbacile su svaki kontakt sa spoljnim svijetom i preselile su se u izolovana područja. Iako bi sa ostatkom svijeta mogli da podijele brojne mudrosti, ne dijele entuzijazam s Kogijima, plemenom koje je nakon 500 godina izašlo iz izolacije kako bi upozorilo ostatak svijeta na velike opasnosti, prenosi Pun kufer, prenosi N1 Slovenija.
Neslavni prvi susret s civilizacijom
Prvi susret Huaorana sa civilizacijom neslavno je prošao. Kako otkriva novinar Skot Volis, američki misionari u Ekvadoru prvi kontakt s Huaoranima ostvarili su tako što su im spustili poklone iz aviona. Fotografije, koje su bile među stvarima, zbunile su pleme koje tako nešto nikad prije nije vidjelo. Zaključili su kako se radi o crnoj magiji, a misionare koje su pronašli na obali rijeke su ubili kopljima.
Prema plemenskom vjerovanju, razlike između fizičkog i duhovnog ne postoji, a na početku su smatrali kako je cijeli svijet – šuma, i koristili su istu riječ za oba pojma. I danas je šuma njihov dom, a spoljni svijet nesigurno mjesto za život. O šumi koja je utkana u život svakog pripadnika plemena imaju izuzetno detaljno znanje: kako geografsko, botaničko, ekološko…
Tajna sreće
Huaroni prije nego što krenu u lov, šaman izgovori molitvu kako bi bio što uspješniji. Njihove mete najčešće su divlje svinje, ptice i majmuni, ali jelene ne diraju, navodno jer su im oči previše slične ljudskima. Kako bi umirili duhove mrtvih životnija, šamani bi ritualno pripremali otrov za strelice koje bi se potom ispaljivale u žrtve. Lov takvim strelicama ne smatra se ubijanjem nego doživljava kao branje plodova iz prirode. Osim biljaka koje koriste u prehrani, Huaorani poznaju i halucinogeno bilje, koriste gljive kao što je Dictyonema huaorani.
Zanimljivo je i kako su Huaorani usresređeni na sadašnjost i život u trenutku. Škrte riječi u jeziku im ne dopuštaju raspredanje o stvarima koje se odnose na prošlost i budućnost. Njihova jedina riječ za buduća vremena, baane, ujedno znači sjutra. Život u trenutku, neki će reći, jedan je od razloga zašto su Huaorani srećni, bez obzira na planove velikih naftnih kompanija ili sječe drveća koje bi mogle uništiti njihov dom.
“Kada sam ih pitala što za njih znači biti srećan i što možemo da naučimo iz njihove sreće, bili su zbunjeni i nisu znali šta bi rekli. Pomislila sam da im prevodilac pogrešno prevodi postavljeno pitanje. Mislim, kako ne mogu artikulisati šta je za njih sreća?“, otkriva Tesa Blenkov iz Londona koja je sa plemenom živjela pet dana.
“Do kraja putovanja postalo mi je jasno zašto im je sreća tako strani koncept. Njima je sreća stalni način postojanja. Pitanje šta ih čini srećnim jednako je uzaludno kao da pitate orla zašto ima krila: jednostavno ih ima, i jednostavno jesu. Njihov urođeni osjećaj svrhe proizašao je iz duboke povezanosti sa duhovnošću. Oni ne pripadaju određenoj religiji, ali vjeruju u više biće i život nakon smrti. Ono što je najvažnije, pleme vjeruje da su duh i priroda jedno, a njihova svrha je zaštititi i njegovati svijet u kojem žive. Bez obzira na to jeste li religiozni, duhovni ili niste, postoji nešto nevjerovatno vrijedno u tome.”
Izvor i foto: RTCG
Tekst objavila: Ljilja Brajković
