Nova godina bez okićene jelke danas je gotovo nezamisliva, kako u katoličkim tako i u pravoslavnim kulturama.

Kićenje jelke jedna je od najpoznatijih i najpopularnijih tradicija koje se povezuju s proslavom Božića i Nove godine.

Jelka se ukrašava raznobojnim ukrasima, trakama i svijetlećim lampicama. Na vrh jelke često se postavljaju anđeo ili zvijezda repatica koja predstavlja Vitlejemsku zvijezdu iz priče o rođenju Isusa Hrista.

Tačno porijeklo ove tradicije nije poznato. Vjerovatno potiče od običaja kićenja jelki jabukama, što bi trebalo da simboliše Drvo poznanja dobra i zla u Rajskom vrtu.

Običaj se pojavljuje u Njemačkoj u 16. vijeku. Drveće okićeno jabukama koristi se u moralno-poučnim igrokazima da pokaže sukob dobra i zla. Popularnost koju danas ima jelka je zadobila za vrijeme Martina Lutera, protestantskog reformatora, koji uvodi i običaj kićenja jelki svjećicama. Danas su jabuke zamijenjene kuglama, a svjećice različitim svjetlećim lampionima.

U Britaniju je ovaj običaj uveo princ Albert, suprug kraljice Viktorije, polovinom 19. vijeka. Nakon toga novogodišnja jelka brzo je osvojila Evropu i cio svijet.

Kod nas se  ovaj običaj pojavio krajem 19. vijeka, najprije kod katolika, a nešto kasnije i kod pravoslavnog stanovništva. Do početka 20. vijeka proširio se po većim mjestima, dok se po selima javlja nešto kasnije.

Danas se jelka ukrašava najčešće za Novu godinu (novogodišnja jelka), dok joj se pred Julijanski Božić pridružuje tradicionalni Badnjak.

Izvor i foto: RTCG

Tekst objavila: Ljilja Brajković