Izraz prati ruke upotrebljava se u značenju skidati sa sebe odgovornost. Vezan je za ime Isusovog sudije Pontija Pilata, koji je bio rimski prokurator (upravitelj) Judeje u vrijeme kad je Isus Hristos propovijedao novu vjeru. U Bibliji (Novi zavjet, Jevanđelje po Mateju) detaljno se opisuju događaji koji su prethodili izricanju presude Isusu, a potom i samo izricanje presude.
Bilo je to u vrijeme velikog jevrejskog praznika Pashe – „A o svakom prazniku Pashe bijaše običaj u sudije da pusti narodu po jednoga sužnja koga oni hoće”. Uz zatvorenog Isusa, tu je bio i zloglasni razbojnik Varava (ili, po zapadnom izgovoru, Baraba). Pilat je mogao pustiti jednoga ili drugog. No, iako je bio uvjeren da su Isusa „iz zavisti predali”, on nije mogao postupiti po svojoj savjesti. „A glavari sveštenički i starješine nagovoriše narod da ištu Varavu, a Isusa da pogube.” Jevanđelist Matej svjedoči dalje ovako:
„A sudija odgovarajući reče im: koga hoćete od ove dvojice da vam pustim? A oni rekoše: Varavu.
Reče im Pilat: a šta ću činiti s Isusom prozvanijem Hristom? Rekoše mu svi: da se razapne.
Sudija pak reče: a kakvo je zlo učinio? A oni iz glasa povikaše govoreći: da se razapne.
A kad vidje Pilat da ništa ne pomaže nego još veća buna biva, uze vodu te umi ruke pred narodom govoreći: ja nijesam kriv u krvi ovoga pravjednika; vi ćete vidjeti.
I odgovarajući sav narod reče: krv njegova na nas i na djecu našu.
Tada pusti im Varavu, a Isusa šibavši predade da se razapne.”
I drugi jevanđelisti (Marko, Jovan i Luka) opisuju suđenje Isusu Hristu, ali ne spominju detalj sa pranjem ruku. Matejev prikaz, međutim, zasniva se na tada već ustaljenom ritualu pranja ruku u znak skidanja krivice za neko (ne)djelo. Taj je ritual stariji i od Hristova vremena i spominje se u Starom zavjetu (Peta knjiga Mojsijeva, poznata i kao Ponovljeni zakoni, glava XXI). Tu je određen postupak za slučaj kad se na nečijoj zemlji nađe ubijen čovjek, pa se, pored ostalog, nalaže da se izmjeri udaljenost od mjesta zločina do okolnih gradova. Tako će se ustanoviti koji je grad najbliže ubijenom. Potom starešine toga grada treba da u nekoj pustoj dolini, gde se ne kopa i ne seje, zakolju junicu „koja nije vukla u jarmu”. U Bibliji dalje piše:
„Potom neka pristupe sveštenici, sinovi Levijevi; jer njih izabra Gospod Bog tvoj da mu služe i da blagosiljaju u ime Gospodnje, i na njihovijem riječima da ostaje svaka raspra i svaka šteta;
I sve starješine onoga grada koji bude najbliži ubijenom neka operu ruke svoje nad zaklanom junicom u onoj dolini, tvrdeći neka kažu: ruke naše nijesu prolile ove krvi niti su oči naše vidjele.”
Postoji i objašnjenje da ritualno pranje ruku vezuje za verovanje da se tim činom odstranjuje „mrlja koja je došla od dodira s dušama lutalicama” (ili „zlim dušama”).
„Najbolji dokaz da je pranju ruku cilj da se odstrane duše koje su eventualno za ruke prionule imamo u propisu da se ruke moraju prati pri povratku s pogreba. Ko, dakle, prihvata jelo neumivenim rukama, može se ogriješiti utoliko što će za sebe vezati, ili u sebe uneti, kakvu nečistu dušu”, zapisao je svojevremeno istoričar Veselin Čajkanović.
Upravo iz takvog rituala (prvo paganskog, pa onda jevrejskog i na kraju hrišćanskog) razvio se izraz prati (ili umivati) ruke, sa već pomenutim značenjem: „skidati sa sebe odgovornost”, ili „otklanjati opasnost od posljedica kakvog zločina i sl.
izvor:cdm
