Dok ponosno korača desetom decenijom života, neumorna dramska umjetnica Mira Banjac (91) srećna je što je učestvovala u novom sitkomu “Feniks” i što će završiti snimanje filma “Bilo jednom u Srbiji” koje je prekinuto zbog smrti Ivana Bekjareva.
“Posebno se radujem pozivu Radivoja Bukvića da snimamo kratki film o njegovoj majci. Odlično je kada glumac dobije priliku da pokrije sve ono što je Raša zapamtio o svojoj mami. To je lijepo tkanje koje glumca tjera na gusto unutrašnje emotivno traganje”, kaže Mira, zahvalna što snima zaslugom kolega koji je još angažuju.
Ne krije da je tip žene koji ne može bez rada.
“Živim da bih radila i radim da bih živjela i to me pokreće. Dokle radiš, dotle si živ. Ostvarila sam toliko toga, gotovo sve što sam željela. Starost mora da bude dostojanstvena, ne smijete joj oduzimati već joj morate dati koliko zaslužuje. Žao mi je što trenutno živimo u vremenu u kojem se vodi borba za život, što je strašno, ali se trudim da se ne obeshrabrujem. Srećna sam zbog toga što sam još koliko-toliko zdrava”.
Međutim, jedno osjećanje joj je stalno na pameti.
“Znam da sam već na putu za nebo. Dobro je što iza mene ostaju filmovi i TV drame i što će u njima generacije koje dolaze prepoznati nešto od moje male snage. Međutim, ne smijem sebi da dozvolim da budem pasivna, da sjedim i čekam da me onaj gore pozove. Imam svoj ritam i živim. Dok ima ljudi oko mene i ja sam živa. Čovjek ima pravo da bira gdje će da skonča. Vratila sam se još davno u Novi Sad jer su mi trebali laganiji život i mirna luka. Nisam se razočarala kada sam se vratila, pošto sam pronašla sve ono što sam ostavila, čak i ljude s kojima sam se godinama družila. Jedino mislim da mi pozorišni Novi Sad nikada nije oprostio pozorišni Beograd”.
Tajnu dugovječnosti nije otkrila, ali ukazuje da treba sačuvati glavu i zdrav razum.
“Svima govorim da je važno osluškivati organizam. U godinama koje imam bitno je pomoći sebi, ne možete čekati da sve uradi ljekar. Osluškivati signale koje tijelo šalje znači pratiti svoje zdravlje i učiniti sve što je u vašoj moći. Čuvam glavu jer ona “telefonira” svemu. Čitam mnogo. Interesujem se i za filmove i za pozorište i trudim se da održim zdrav razum. Tome sam uvijek težila, bilo da sam umjela ili ne, padala, dizala se, gubila se i ponovo nalazila. Bila sam lukava, birala sam za prijatelje pametne ljude od kojih sam mnogo naučila. To su moji univerziteti. To je ljepši dio mog života. Nedaće prouzrokovane nesnalaženjem u trenucima, to ipak pripada meni lično”.
Neke od tih kriznih situacija i danas su joj živo urezane u sjećanju.
“Jednom sam jaukala šetajući beogradskim ulicama i bila na ivici da skončam. Morala sam da pozajmljujem novac. Naišla sam na zelenaše koji su uzimali tri puta više. Onda sam otišla u hotel Metropol, naručila kafu na terasi, sjela da napišem pismo i htjela da se bacim. Međutim, pozvao me j
Stipe Delić i dao mi glavnu ulogu. Bila je to serija “Marija”, zbog koje su me ošišali do glave. Ugovor je bio milionski. Potpisala sam ga i vratila sve dugove. To je bio moj mrak, ali i pročišćenje. Pola dinara u životu više nikad nisam pozajmila”.
Izvor i foto: Cdm
Tekst objavila: Ljilja Brajković
