Leonard Koen bio je po svemu nekonvencionalan umjetnik. Svoju karijeru počeo je kao pjesnik i romanopisac, i to veoma poštovan. Kada mu je bilo 33 godine, Koen je, neubijeđen u snagu svoje poruke, izražene pisanom riječi, odlučio da ostavi književnost iza sebe i oproba se u muzici i pisanju tekstova, prenosi Telegraf.

Da treba da krenu putem svog neistraženog talenta neki umjetnici znaju oduvijek. Drugima to dođe u snu, treći čuju pjesmu ili prisustvuju koncertu, nekoj svirci koja im “upali lampicu”. Ne i Koen.

Kada je 1965. počeo da živi boemskim životom koji je uvijek cijenio, Koen je bio cijenjeni pisac. Novac i stipendije omogućili su mu da putuje svijetom, istražuje ga i o njemu piše. Ipak, na kraju svih lutanja, bila je njegova rodna Kanada mjesto u kome je shvatio da je muzika budućnost.

Dok je odsjedao u Torontu, u hotelu “Kralj Edvard”, Koen je sviruckao na usnoj harmonici, pokušavajući da stvori nove melodije. U sobi koja je bila spojena sa njegovom, a čija su vrata bila malo odškrinuta, mogao je da čuje i vidi dvoje stranaca kako vode ljubav, pomjerajući se u ritmu njegove muzike.

Koen je otvorio knjigu i počeo da čita jednu od svojih pjesama u ritmu koji je stvarao ovaj par, ohrabren njihovom reakcijom i uzdasima koji su dolazili iz druge sobe.

“Mislim da ću da otpjevam i snimim moje pjesme”, rekao je prijateljici koja je tu sa njim bila. Otegao je nekoliko riječi, kako je samo to on umio.

“Nemoj, molim te”, jednostavno je rekla ona.

Srećom, nije je poslušao, pisao je časopis Macleans 1978. godine. Koen je okrenuo leđa književnosti, posvetio se melodiji i izgradio jednu od najplodnosnijih i najbogatijih karijera u modernoj muzici.

Izvor i foto: Cdm

Tekst objavila: Ljilja Brajković