Mjesec jul je prije 35 godina bio obilježen finalom organizacije jednog od najvećih događaja tog vremena, kada je legendarni Bob Geldof okupio brojne legendarne muzičare na koncertu “Live Aid”.

Naime, projekat Live Aid realizovan je za samo nekoliko mjeseci, u vrijeme kada nije bilo ni mejlova, ni mobilnih telefona, a sve je počelo kada je muzičar Bob Geldof na BBC vijestima čuo koliko ljudi je gladno u Africi, posebno u Etiopiji.

Tada je pomislio da bi muzičari mogli da učine nešto kako bi se njihove patnje smanjile. Sa Midžom Jurom, komponovao je pjesmu Do They Know It’s Christmas (“Znaju li da je Božić”) kako bi prikupili novac i humanitarnu pomoć za Afriku.

Legendarni Live Aid održan je 13. jula 1985. godine, a evo šta su muzičari širom bivše Jugoslavije rekli o njemu. Naime, portal Index u saradnji s Yugopapirom prenosi tekst iz 1985. godine u kojem su rokeri govorili o ovom nevjerovatnom poduhvatu u tom periodu.

U avgustu 1985. godine, Sosa iz grupe Kerber je izjavio: “Ovim koncertom su posebno Englezi očitali lekciju svim televizijskim stanicama kako treba da se radi. Kompletna organizacija je bila strašna. Kod nas, kad na koncertu treba pet pojačala da se povežu, nastane panika, a kod njih su toliki prodefilisali binom, a nikakve panike nije bilo.

Dopali su mi se “Status kvo” (Status Quo), poletni kao osamnaestogodišnji klinci. Kvin (Queen) su bili za stepenicu iznad ostalih. Klepton me iznenadio, nikad boljeg ga nisam vidio. Drago mi je što su ljudi najzad vidjeli da je U2 dobra grupa.

Massimo Savić (Dorian Gray): “To je bila istorija. Gledao sam cio koncert i svakih pola sata govorio ljudima, ovo je istorija. Drago mi je što ću moći jednog dana reći unucima: sjećam se tog dana, bilo je to 13. jula 1985!”

Vlatko Stefanovski (Leb i sol): “Poludio sam kad su izašli Status Kvo, odmah sam znao da će biti fešta! Strašno su mi se Kvin dopali. Sting je bio odličan, jer se potpuno okrenuo muzici. Bowie je bio strašan, baš mi je teško izdvojiti nekog. Čekali smo 2000 godina da se ovo dogodi!”

Gile (Električni orgazam): “Meni se sve svidjelo, to je bio strašan koncert. Džeger, Feri, Šade, odlični su bili. Zvuk je bio odličan, nevjerovatna organizacija, uopšte mi nije smetalo što su tu i tamo otkazivali mikrofoni. Na tako velikim koncertima je normalno da dođe do nekih propusta.”

Zoran Predin (Lačni Franz): “Bio sam stvarno iznenađen da je ideja oko koncerta uspjela i da se naša televizija usudila da prenosi sve vrijeme. Skoro bi moglo da se kaže da tamo nije bilo lošeg izvođača. Nervirali su me samo ovi mamutski bendovi koje su izvukli iz naftalina. Ali, kako sam ja koncert gledao kod jednog prijatelja gdje je bilo dosta špricera – tako nam je kriterijum rapidno opadao, i pred zoru smo bili u sličnom stanju kao ona trojica trubadura koji su otpjevali Blowing in The Wind na, za tu priliku specijalno izmišljenom, mumljajućem dijalektu.

Kleptona nikad ranije nisam nešto ozbiljnije slušao, ali me s onih par stvari malo drukčije aranžiranih, veoma obradovalo. Iznenadio me i Midge Ure iz Ultravoxa, jer odlično pjeva. Zvuk u Engleskoj je bio mnogo bolji, ali je atmosfera u Americi bila veselija i opuštenija, naročito zbog pojave Džeka NIklsona.

Milan Delčić (ex-U škripcu): “Gledao sam cio koncert. Najviše su na mene djelovali Šade i Stajl Kounsil, zato što su nježni, topli i dobri. Kvin su bili trijumfalni te večeri. Dopali su mi se i Led Zeppelin i ona njihova legenda, gitarista, kako se zvaše, aha, Džimi Pejdž.”

Jura Stublić (Film): “Gledao sam dobar dio koncerta, iako ne baš sve. Tog dana smo imali koncert i pokušali da organizujemo da neki ekran bude na sceni, pa da Film svira u pauzama, kada su se TV studiji uključivali u prenos. Međutim, to nam nije uspjelo, pa smo poslije svirke ostali sve do zore.

Najbolji utisak su na mene ostavili U2, možda zato što ih ja jako volim i kada je Bono završio svoj nastup, osjetio sam da mi se plače.

Džeger i Tina Targer su sjajno pjevali. Meni je cio taj projekt značajan po tome što je to bio planetarni događaj, jer ga je pratilo preko milijardu gledalaca. Mnogi ljudi se pitaju da li muzika može da promijeni svijet. Ja mislim da, ako niko drugi to neće, onda neka to urade rok muzičari.

Ja mislim da se svijet mora promijeniti i biti bolji i činjenica je da ga ne može samo muzika promijeniti, ali može uticati na svijest ljudi, konkretan primjer su Band Aid i Live Aid – jedna ideja se razvila dotle da je čitav svijet bio jedno i to je jako važno.

Što se tiče Yu rock misije, rado sam se odazvao tome i drago mi je što sam bio točkić koji je imao priliku da se zavrti u velikoj mašineriji. Neko može biti protiv opšte pomoći i smatrati da su ovi koncerti i cjelokupna akcija kič, međutim važna je osnovna ideja, to jest promjena svijeta nabolje.”

Dr Nele Karajlić (Zabranjeno pušenje): “Ja mislim da je Band Aid i Live Aid jedan fantastičan maherski medijski potez kapitalizma. Što se tiče bendova koji su tamo svirali, ja većinu tih bendova volim i cijenim, jer će rokeri uvijek biti dobri kada treba da sviraju besplatno, a za sve ostalo – trn u oku. Ako Bob Geldof dobije Nobelovu nagradu za mir, on koji je nekad davao izjave protivne onome što sada radi, onda će to biti apsolutni poraz rock’n’rolla.

Ja mislim ovako: apsolutno nijedan Band Aid mi se ne sviđa. Na mojoj strani je Džon Lenon koji je rekao: “Ne želim da sviram na dobrotvornim koncertima, jer vrlo dobro znam gdje taj novac ide. Suštinski problem je u tome ko ima, a ko nema. A to se može riješiti nekim drugim stvarima, a ne dobrotvornim koncertima rock’n’roll muzičara. Mislim da je pozadina svega toga kristalno jasna.”

Izvor I foto: CdM

Tekst objavila: Jasminka Mulić