Marija Perović je, kako to često ističu regionalni mediji, prva žena koja je u Crnoj Gori postala filmski i televizijski reditelj. Scenarista je i režiser sijaset reklama, namjenskih spotova i filmova. Profesorka je na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju i rediteljka tri dugometražna igrana filma. Napisala je preko 500 filmskih kritika i eseja, a članica je međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESSCI.

Laska li vam titula prve žene filmskog i televizijskog reditelja u istoriji Crne Gore?

“Više mi laska sve ono što sam pokušala da uradim ili sam uradila nakon upisa na FDU u Beogradu. Ovo da sam prva, sreća je da više nisam i jedina je simpatičan kuriozitet koji leži u činjenici da su se žene mnogo rjeđe primali na studije režije i da je u vrijeme kada sam ja primljena bilo mnogo više kandidata iz bivše nam države. Između nas četvoro odabrali su i mene, koja sam porasla u Nikšiću. Posebno sam srećna da sam relativno brzo radila Opet pakujemo majmune i da je to bio prvi film snimjen i produciran u Crnoj Gori nakon deceniju i po. Danas je sve to sasvim drugačije, i bez obzira na pol, nije u više u pitanju kontinuitet rada i produkcije “.

Predajete na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Šta vas usrećuje u radu sa studentima?

“Mnogo toga. Katkad vidim da i ono što me u trenutku ljuti na kraju me usrećuje. To je povlašćen posao, jer ste u prilici da pratite nečiji rad i napredak od samog početka. Najviše me raduje kada vidim da su na pravi način shvatili šta znači biti svoj i prihvatiti sugestiju i korekciju. I kada sa svojim radovima otputuju negdje. Putovanja i susreti, pogotovo profesinalni, dosta su važni”.

Da li je lakše biti reditelj ili profesor?

“Zavisi od konkretnog dana. Najteže je pripremiti projekat, doći do njega, kao reditelj. Iako mi se nakon nekih predavanja i časova učini da mi je lakše da sam na setu ili režiram nego da — ima i takvih dana — iz male grupe ljudi-studenata izvlačim odgovore i razmišljanja. Zavisi od perioda, trenutka… Šalim se. Važno da i dalje i kod jednog i drugog posla osjećam potrebu da ja učim i da su mi izazov”.

Serija Grudi samim nazivom i tematikom pobudila je veliko interesovanje publike u zemlji i regionu. Kako ste došli na ideju da napravite ovakav projekat?

“Djelimično istinita priča s moje proslave godišnjice mature. Zatim nadgrađena maštom scenaristkinje Vladislave Vojnović, pa sugestijama glumaca: Nade Šargin, Dubravke Drakić, Marije Škariči, Vojina Ćetkovića, Mire Banjac, Peđe Bjelca… Meni je posebno drago da je tako, jer osim angažovane teme priča o ženama u srednjim godinama, koje niti su babe niti djevojke, potvrdila se kao zanimljiva”.

Jednom prilikom ste rekli da stalno moramo u sebi da budimo potrebu da budemo bolji. Na koji način i kako se vi borite za to?

“Pokušavam, i mislim da i dalje učim. Radoznala sam, spremna ponekad da priznam grešku i da pređem preko sukoba. Suština je da želim i dalje da vidim, saznam, spoznam… Radoznala”.

 Izvor: Cdm