Popularna glumica Dubravka Drakić igra u nekoliko domaćih serija koje smo gledali ove godine, a na listu zanimanja, pored profesure, upisala je i zanimanje – producent. U te ju je vode “ubacila” rediteljka serije “Grudi”, Marija Perović i ispostavio se da je napravila dobar potez. Dubravki je, kaže, važan kontinuitet u radu i da svaka ukoga bude bolja od prethodne. Tako, ističe, sazrijeva i uči. Majka Ines i Filipa kaže da kod kuće govori o svom poslu samo kada je pitaju i da ne potencira da joj nasljednici krenu ka glumi.
Publika je imala priliku da vas prati u nekoliko serija ove godine. Koja uloga vam je najdraža i zbog čega, i smatrate li da vam je ovo najplodnija godina u profesionalnom smislu?
“Možda je sticajem okolnosti u ovoj godini emitovano nekoliko serija koje sam radila, često se te serije i repriziraju, pa se stiče utisak da radim više nego inače. Važan je kontinuitet u radu, ali je mnogo važnije da projekti kvalitetom prevazilaze prethodne, da napredujem i sazrijevam. Prilično sam kritična prema ulogama, tek kad prođe neko vrijeme onda prihvatim da je nešto bilo i dobro urađeno, volim procese iz kojih naučim nešto novo o sebi, ali i o svemu što me intrigira”.
Serija Grudi je zasigurno obilježila i dala pečat ovoj godini. Koliko vam je bila napeta, stresna, ali i izazovna ova uloga?
“Projekat Grudi u meni izaziva višestruka osjećanja. Zahvaljujući rediteljki Mariji Perović, koja mi je dala scenario i vezala za priču, nekako sam spontano postala ne samo dio glumačke ekipe, već i producent, što me dodatno i obavezalo i opteretilo. Time je radost zbog uspjeha serije još veća, a uloga Jelene, zahvaljujući izuzetnom partneru Peđi Bjelcu, potpuno drugačija od svih dosadašnjih”.
Šta su Grudi probudile u vama lično?
“Potrebu da mijenjam sebe. Polako, ali kontinuirano da mijenjam i da se plašim”.
Da li se danas uloga žene cijeni više nego prije?
“Sve je do ljudi. I danas i nekad, postoje porodice i ljudi u kojima se polne diskriminacije podrazumijevaju ili preziru. I to baš nema veze s inteligencijom, ipak je vaspitanje ključno”.
Šta svaka žena treba da posjeduje po vašem mišljenju?
“Ljubav. Razum. Maštu. Hrabrost. Radost. I pamet, da sve to poveže i vozi s mjerom”.
Kakav odnos imate sa divom Mirom Banjac?
“Kakav može da se ima s velikom ženom, ostvarenom umjetnicom i lucidnom osobom. Predivan, čini mi čast i radost da smo takav odnos izgradile isključivo kroz saradnju i praćenje profesionalnih projekata”.
Na Filmskom festivalu u Herceg Novom ona vam je dala titulu Meline Merkuri. Da li imate zaista sličnosti s ovom grčkom glumicom?
“Mislim da je Mira htjela da me nagradi najljepšim riječima pred crnogorskom publikom. Nije prvi put da to radi, ali me iznenadila i tako zatečena nisam umjela da ponosno taj kompliment iznesem. Divno je kad vas glumačka legenda uporedi s drugom legendom, Grkinjom koja je simbol jednog turbulentnog vremena i političkih prevrata. No, nisam sigurna da sam za početak toliko hrabra, na žalost”.
Šta za vas predstavlja bezrazložna radost?
“Sunčan dan. Dječiji smijeh. Bašta na Veruši. Čun u Dodoše. Igra bez zadrške, u razmjeni, toplini i obostranom povjerenju”.
Koliko kćerka Ines i sin Filip prate mamin rad?
“Koliko moraju. Ni manje ni više”.
Čemu se trudite najviše da ih naučite?
“Da bez svega mogu da ostanu, ali im znanje niko ne može uzeti”.
Da li neko od njih dvoje pokazuje naklonost prema vašoj profesiji?
“Vjerovatno. Nikad to ne potenciram. Trudim se da ih oslobodim pritiska. Kući smo djeca i roditelji, prosto porodica, a kad im trebaju savjeti za neki segment, koji pripada glumi, onda ih poprilično davim…”
S obzirom da radite više poslova, kako uspijevate da uskladite sve privatne i poslovne obaveze i da li nekad jedna strana mora da trpi?
“Svaki čovjek trpi. Manje, više, rijetko, često, ali da, trpi. To je izazov”.
Jednom prilikom ste apelovali da je najvažnije u životu ono što čovjek ima u sebi. Kako i na koji način danas to da njegujemo, kada se sve svodi na virtuelni svijet?
“Svodi se, ukoliko mi tako postavimo svoj život. Čulna iskustva su mnogo dragocjena, a virtuelna znaju biti korisna. Ne bih dijelila savjete, niko ne voli da mu neko drugi daje recept za sreću i život, to je vrlo intimna zona. Svako radi kako misli da je najbolje za njega, a pomalo i za druge. Trebalo bi”.
Koja je to najvažnija lekcija koju stremite da naučite svoje studente?
“Da ceo život rade i bore se za najbolju verziju sebe”.
Koliko je teško danas biti pedagog?
“Uvijek je pedagogija u glumi bila teška, izazovna i kontradiktorna. Previše ili premalo zasluga nose profesori, koji se vezuju za glumačke karijere, koje su manje ili više uspješne. Najteže u pedagogiji je to što znate da najbolji studenti možda neće uspjeti da budu i najangažovaniji”.
Izvor: Cdm