Promocija knjige “Između krajnosti” Ivana Ivačkovića, vodič kroz albume Azre i muziku Džonija Štulića, održana je u knjižare Delfi SKC u Beogradu.

Kako je na promociji u utorak uveče, na kojoj su pored autora, govorili i Dušan Pavlović, profesor na Fakultetu političkih nauka, i novinar Vladimir Stakić, podvučeno, knjiga je objektivan pogled na Štulićevu diskografiju, kako sa Azrom, tako i samostalnu, i ne podilazi mitovima i ne pothranjuje zablude stvorene tokom njegovog holandskog egzila.

Ivačković slavi Džonija kao najvećeg generacijskog pjesnika i glasnogovornika.

“Ovu knjigu sam napisao u čast svoje generacije koja je odrastala uz Azru, ali i koja je načinila Azru velikim, uticajnim i popularnim bendom. Jer, nema ni velikog generala iza koga ne stoji brojna vojska”, kaže Ivačković i dodaje da je “Između krajnosti” pisana i za nove, mlađe generacije kako bi im ponudila pogled ka drugom, drugačijem vremenu.

Priznaje da je do sada nastalo mnogo mitova o Džoniju Štuliću, a ta “smiješna mitomanija” štetna je ponajviše za samog Štulića.

“Želio sam da predstavim Džonija od krvi i mesa jer, kako je i on uvijek poručivao, treba misliti svojom glavom”, kaže autor.

Dušan Pavlović se složio da je Štulić najveće ime jugoslovenske scene koji je “najpreciznije od svih znao da locira postojeći problem u društvu i politici” 80-ih godina prošlog vijeka.

“On je najpreciznije ali i najupornije opjevao tadašnju situaciju, a njegova muzika bila je poklič i poziv na promjene. Bio je toliko uporan i zato je bio revolucionaran”, rekao je Pavlović.

Njegov kreativni pad bio je, međutim, slažu se govornici, u trenutku kada je cijela tadašnja scena postala mejnstrim, postala dio establišmenta, čemu on nije mogao da se prilagodi – niti je želio to da prihvati.

“Štulić nije mogao sebi da objasni šta se dešavalo, kuda duva vjetar. Tada se promijenio i od tada opada kvalitet svega što je radio”, smatra Pavlović.

Posljednji intervju sa Džonijem Štulićem uradio je 1990. godine, kaže Vladimir Stakić, koji, prisjećajući se tog razgovora s muzičarem, ističe da Branimir tada nije želio da govori o muzici već o svojim politčkim mislima i partiji koju je želio da osnuje.

“Nije bio siguran na koju stranu da krene. Bio je vječiti autsajder. Ali, nažalost, moram da primijetim i ono što su mi njegovi prijatelji u Zagrebu potvrdili, Džoni je još tada patio od paranoičnosti. Mislio je da će ga uhapsiti, da će doći po njega. Kao što su ubili Lenona, ubiće i njega”, kaže Stakić.

Ivačković priznaje da mu je prilikom pisanja knjige najteže palo osvješćivanje i podsjećanje na loše momente Štulićeve karijere, koji su nastupili poslije 1984. godine.

“Prije toga, ono što je stvarala Azra bilo je najviše dostignuće u muzici. Teško mi je bilo i da se vratim u to prošlo vrijeme, koje koliko god strašno bilo, nama je bilo zlatno jer smo bili mladi”, priznaje i dodaje da je bilo podjednako zahtjevno “ući pod kožu Džonija Štulića”.

Razlog odlaska u Holandiju, smatra Ivačković, bio je preveliki teret na njegovim leđima, “teret koji je sam sebi nametnuo jer je precijenio svoje mogućnosti i onaj koji mu je publika stavila, jer je nagrnula na Azru svim snagama.”

Jugoslavija se, smatra autor, prelako odrekla Džonija Štulića ali i mnogih drugih.

“Uporedio bih Džonija s Danilom Kišom. Kiš je otišao kao pobjednik u sukobu s glupacima, ali to njegovo srce nije moglo da izdrži, te je platio životom. Štulić je sva sreća i živ i zdrav, ali i dan danas nailazi na preveliko nerazumijevanje”, kaže Ivačković.

Na pitanje da li je Branimir Štulić pročitao knjigu i koje je njegovo mišljenje, Ivačković je prokomentarisao da i da jeste, on to nikada ne bi ni priznao.

“Imao sam prepisku s njim na društvenoj mreži. Kritikovao ju je, iako je po njegovim riječima, nije pročitao. Mnogi su to iskoristili da me optuže da je to moj dogovor s njim kako bismo izreklamirali knjigu, dok Štulić smatra da zarađujem na njemu”, kazao je Ivačković, otkriviši da sprema trilogiju.

Izvor: Cdm