Bisera Veletanlić jedna je od onih dama sa muzičke scene bivše Jugoslavije koje su svojim pjesmama i glasom obilježile jednu epohu. Njene su pjesme slušane i danas, ljudi joj rado dolaze na koncerte, srećni što se vratila pjevanju jer je u više navrata pravila duže pauze. Kaže da je devedesetih najduže bila van pozornice te da se plašila hoće li umjeti ponovo da zapjeva.

Tih je godina postala ljubitelj fudbala, pa kaže da joj je upravo taj sport pomogao da preživi težak period od 15 godina kada je bila zabranjena.

“Jeste. Tada sam i najviše gledala fudbal. Gledala sam radosne ljude. Osmijehe. Veselje. Slavlje. To je bio razlog zašto sam se uhvatila fudbala. Bila sam željna osmijeha. To je otprilike kao i danas ako smijem da kažem. Falilo mi je tada te radosti. I danas su ljudi izgubili osmijeh. Svi smo napeti jer ne znamo šta će biti ujutru. A i do uveče može biti svašta, a i ne mora. Tako da je taj fudbal postao glavna hrana u devedesetim. Pa ta zelena površina. I kod nas imaš površine ne baš zelene”, priča Bisera.

Patila je, kaže, zbog raspada Jugoslavije.

“Naravno da sam patila. Ja sam i danas Jugoslovenka. Pa rodila sam se u Jugoslaviji. Rođena sam u Zagrebu i živim skoro pedeset godina u Beogradu. Bila sam očajna kada se raspadala zemlja. Razapinjali su je oni koji su ubrzo postali bog i batina. Ali šta da radimo? Mi se nismo ni pitali”.

Na scenu ju je vratio stari saradnik, Kornelije Bata Kovač.

“Jednog dana došao Bata Kovač na vrata i rekao mi: „Ej, dosta je bilo tog odnosa prema tebi. Niko ne zna koju mi imamo veličinu. Ajde da radimo.“ Pitam ga: „Za koga?“, a on samo: „Idemo da snimimo ploču.“ I tako smo 1997. snimili ploču na kojoj je pjesma „Zlatni dan“ koja je u posljednje tri godine postala veliki hit. A na početku je nisu puštali. Ne radi se samo o meni. Radi se o tome da mi danas i nemamo tu, kako su je nazvali, zabavnu muziku”, objasnila je ona.

Izvor: Cdm