Nabrojati uloge i projekte u kojima je igrao Bogdan Diklić pravi je izazov. Glumac koji je na sceni od sedamdesetih godina, jedan je od najuspješnijih među svojim kolegama. Ipak, riječ “karijera” mu se ne dopada već skromno priznaje da on samo “traje”.

“Ne bih to nazvao karijerom – znate kako zvuči kad se za nekog kaže da je „karijerista“. Rekao bih – moje prisustvo, trajanje u poslu. Ja taj posao živim. Ja se njime ne bavim i ne obavljam ga. Živim ga. U posljednjih petnaestak godina postao sam zahtjevniji prema onom što prihvatam da radim. Ne mogu da radim scenarija i tekstove koje ne osjetim, koji me se ne tiču ili su površni. Moram da imam emotivni impuls, nešto što se prvo svidi mojoj duši, nakon čega to i racionalno artikulišem”, kaže Diklić čiji se niz nagrada nastavio priznanjem “Živojin Žika Pavlović”.

Zanimljiv je i njegov stav kada je riječ o modernim bioskopima.

“Moje biće ne prima tu vrstu novotarija jer još uvijek u mom sjećanju intenzivno živi institucija bioskopa. Ti mirisi – olajisanog patosa i jeftinih osvježivača vazduha, sjemenki, kikirikija. Osjećaj zajedništva. Nekad smo se, figurativno rečeno, tukli za ulaznice i filmove. Tapkaroši su bili izuzetno značajna pojava. U mom odrastanju bioskop je imao taj i takav značaj. Ja sam sad sentimentalan i sjetan, ali jednostavno ne mogu da prihvatim te ispeglane tonove i zvukove, te besprekorne slike. Sve je to lijepo i u redu, danas to mladi prihvataju na sebi svojstven način. Ali ja nekako ne mogu. Nekada su bioskopi imali autonomiju, a danas su dio tržnih centara”, objašnjava Diklić.

Izvor: Cdm