Dopustite da sa vama podijelimo jednu kratku priču o životu…

Jednom davno, živjela je jedna starija žena koja je svako jutro šetala do rijeke da donese vode za piće, kuvanje i čišćenje. Nosila bi sa sobom dvije kante, punila ih na obali i vraćala se sa njima kući.

Jedna od kanti je bila novija, pa je održavala vodu besprijekornom. Ali druga kanta je bila starija i imala je nekoliko tankih pukotina kroz koje bi voda curila dok bi se starica vraćala kući. Do trenutka kada bi stigla, obično oko jedna trećina vode u drugoj kanti bi procurilo kroz pukotine.

Jednog dana, dok je išla do rijeke, napukla kanta, koja je uvijek osjećala da nije tako dobra kao ova druga, je rekla starici:

“Želim da znaš da iz mene curi voda svako jutro zadnjih nekoliko godina. Žao mi je što sam puna pukotina i što ti otežavam život. Razumijem da ti je možda potrebno da me zamijeniš boljom kantom”.

Starica se osmijehnula.

“Da li stvarno misliš da ne znam za tvoje pukotine svo ovo vrijeme?”, upitala je.

“Pogledaj ovo prekrasno cvijeće koje raste na putu od moje kuće do rijeke. Ja sam posadila sjeme, ali ti si ta koja ih svako jutro zalivala.”

Zapamtite, način na koji se osjećamo tokom života ima veze sa time kako lično posmatramo pukotine u našoj kanti. Jer, svi mi imamo nekoliko pukotina. Ali da li će nas te pukotine uništiti, iskvariti i izbrisati naše iskustvo i želje?

Ili će naše pukotine biti uzrok cvijeća koje nismo ni primjetili, a kamoli cijenili?

Odaberite da vidite cvijeće kroz pukotine u svojoj kanti, odaberite da vidite da su upravo ove pukotine to što vas čini dovoljno dobrim!

Izvor:CdM