Roditelji su oduvijek znali da, ako njihova djeca kasne sa govorom, imaju veću vjerovatnoću da će imati temper tantrum. Ima smisla, na kraju krajeva.
Ovi mali ljudi uče da komuniciraju i očajnički pokušavaju reći svoje želje, potrebe i još mnogo toga. Dakle, ne mogu komunicirati i zato nastaju frustracije. Roditelji kasnog progovorača doživjeli su takvo ponašanje, ali nikada nije bilo istraživanja koje bi to potvrdilo – sve do sada.
Novo istraživanje Univerziteta Nortvestern otkrilo je da djeca uzrasta od dvije godine koja imaju manje od 50 riječi u vokabularu imaju dvostruko veću šansu da će imati jače i češće napade bijesa (dijete zadržava dah i lupa glavom).
Zašto je to važno i šta u vezi s tim možemo učiniti?
Prethodna istraživanja istog Univerziteta, koje je vodila dr Lauri Vaksčlag, otkrila su da određene vrste čestih ili jakih tantruma mogu ukazivati na rizik za kasnije mentalne zdravstvene probleme poput anksioznosti, depresije i poremećaja ponašanja. Rana intervencija presudna je za kasne progovorače, jer će oko 40 posto njih imati trajne jezičke probleme koji mogu uticati na njihovo akademsko obrazovanje. Kako je rekla dr Elizabet Norton, glavna voditeljka istraživanja, ovi podaci mogu samo pokazati da postoji povezanost između kasnih progovorača i njihovog ponašanja.
Međutim, na Nortvestern univerzitetu sprovode longitudinalnu studiju “Kada se treba zabrinuti”, gdje prate stotine djece koja imaju problema sa tantrumima ili razdražljivim ponašanjem, jezičkim kašnjenjem, oboje ili ni jedno ni drugo. Moglo bi se dogoditi i da postoje genetski ili činioci okoline zbog kojih neka djeca imaju veću vjerovatnoću za tantrume i jezičke probleme, jer čak i kod djece školskog uzrasta vidimo da se ova dva problema događaju zajedno mnogo češće nego što bismo to očekivali.
Šta roditelji mogu učiniti?
Dakle, ako ste roditelji kasnijeg progovorača, nemojte se plašiti savjetovanja sa pedijatrom. Norton kaže: “Pedijatar može uraditi ispitivanja kako bi isključio stanja poput gubitka sluha ili autizam, koji mogu objasniti kašnjenje u govoru”.
Ono što roditelji mogu uraditi jeste pokušati djetetu obogatiti vokabular. Drugim riječima, puno, puno razgovarajte i pružite mu bogati vokabular. Na primjer, ako dijete pokaže svoju omiljenu igračku pingvina i kaže “to!”, roditelj može podići igračku i reći i”Pingvin skače!”.
I za kraj, samo razgovarajte sa svojim djetetom. Slijedite njihove poteze i budite strpljivi koliko god možete – jer su vaše frustracije vjerovatno fragment onoga što tvoje malo dijete može osjećati.
Izvor: Cdm
