Kada bismo se pozabavili svojim suštinskim i najvećim životnim željama, šta bismo mogli da kažemo o njima? Šta je suština ljudskih stremljenja u ovom petominutnom kvazi stogodišnjem životu?

Nekako je logično početi od dolaska na svijet, pa je rađanje samo po sebi presedan i vrhunac. Magija onostranog stvaranja, nešto u čemu ljudi vrlo aktivno učestvuju i posreduju, a teško da će ikada dokučiti do kraja to čudo koje se zove život. Kroz život nam se nakuplaju želje, ali i nameću određene vrijednosti i standardi. No, ako sami ne prepoznamo šta su krajnji “ciljevi” ostajemo uskraćeni za mnoge spoznaje. Da ne bismo prošli kao suvozač sopstvenog bivstvovanja važno je da oživimo neka od saznanja i predstavimo i priložimo ih u datoteku svijesti i intuicije kako bi nam život bio daleko smisleniji.

Kako je cio život učenje, bez prestanka praktično, važno je definisati da je viši stepen učenja saznanje, zatim znanje, pa tek onda i spoznaja. Na kraju vrhunac spoznaje je sloboda, koja je toliko delikatna da se samo naziru njeni okviri. Slobodan čovjek ima konstantnu potrebu da širi svoj horizont doživljaja te je konačnu slobodu nemoguće osvojiti. Uvijek ostaje polje koje je zatvoreno i koje zahtijeva dodatni rad, učenje i oslabađanje.

Možda je učenje sporedno u odnosu na osjećanja, ali jedno bez drugog nemaju puno smisla. Ljubav je sigurno najljepši i najuzvišeniji osjećaj ovog života. Vrhunac ljubavi je životna sreća. Onaj neuhvatljivi “produkt” na čijoj su “grbači” napravljene mnoge imperije. Svakodnevno se prodaju recepti i proizvodi za sreću, jer ogroman broj ljudi ne shvata da ona samo može proizići iz ljubavi. Ljubav ne traži objekat izvan bića, iako ujedinjenje dvoje ljudi svakako zatvara taj čarobni krug. Vrhunac sreće je Mir. Onaj “lebdeći mir”, koji u svom punom sjaju daje izvjesni osjećaj besmrtnosti. Svi živimo za taj Mir. Na početku i na kraju.

Međuvrijeme je potraga, a Sveti Gral nosimo u sebi.

Izvor: Cdm