Lični osjećaj za vrijeme diktira unutrašnji časovnik svakoga od nas. Rukovođeni upravo tim satom skloni smo da govorimo o izgubljenom vremenu, kao i o vremenu koje smo uštedjeli, objašnjavaju psiholozi navodeći neke od značajnijih uticaja na naše biće.

* Realne dnevne zadatke nikako ne treba ostavljati za sjutra. Naprotiv, svakog jutra treba napraviti umjereni plan dnevnih aktivnosti i zaboraviti na pojam – “odložiti”.

* Težak problem treba ostaviti da odleži, jer se najbolje može ocijeniti sa vremenske distance.

* Kada su u pitanju društveni kontakti nema odlaganja, jer se propusti u međuljudskim odnosima ne mogu nadoknaditi. Jednom propušteni, zauvijek nestaju. Najbolji primjer za ovo su roditelji koji se kaju što nisu dovoljno vremena posvetili svojoj djeci. Ili bolesni ljudi koji su bili nemarni prema sopstvenom zdravlju.

* Pretvaranje snova u vizije posebno je važno. Ponekad su ljudi neodlučni u realizovanju dobre ideje, što može samo da im osiromaši život. Zato snove treba pretvarati u vizije, a kada se ukaže prilika treba ih realizovati.

* Vrijeme ne liječi sve rane, kako se tvrdi. Psihičke ozljede zadate riječima mogu da bole i čitav život. Zato uvijek treba birati riječi i koristiti ih na način da prijaju psihi drugih ljudi. Naročito ne treba oklijevati u odavanju priznanja i poštovanja drugih.

Izvor: CdM