Japanski džins ima reputaciju najboljeg na svijetu s dobrim razlogom. Istorija mu možda nije duga, ali je poznat po vrhunskom kvalitetu.
Da bismo razumjeli zašto je japanski denim mnogo bolji od ostalih, prvo moramo razumjeti kako se sam materijal pravi. Radi se o tkanini od pamučnog kepera na kojoj poprečni konac prolazi ispod dva ili više niti osnove (uzdužne niti). Indigo denim je ono na šta pomislimo kada kažemo “džins” i kod njega se boje samo uzdužne niti. Ako pažljivije pogledate neke farmerke primijetićete da su poprečne niti ostale bijele. Za većinu denima koji se danas pravi koriste se sintetičke boje koje su jeftinije i sadrže manje nečistoće od prirodnih farbi, dok se za premijum denim najčešće koriste prirodne.
Foto: Cdm
Druga važna stvar u vezi kvaliteta je sam materijal.
Cijena proizvodnje takozvanog “selvage” denima je dosta visoka jer se može tkati samo širina od 78 cm, što je polovina širine obične varijante, plus pravi se na starim razbojima koji zahtijevaju veću vještinu i preciznost. Tako samo tkanje bude gušće, ali i neujednačeno, sa dosta nedostataka. Kombinacija svega toga čini da je svaki par farmerki priča za sebe, a vremenom ovaj materijal postaje sve bolji.
Prvi zaluđenici za džinsom su u stanju da mjesecima, čak godinama ne operu svoje farmerke prvi put jer poslije prvog pranja one posvijetle, svaki par na svoj način.
Dakle Japanci su izdominirali zahvaljujući starom načinu tkanja i korišćenju prirodne boje.
Foto: Cdm
Jedan od prvih premijum dizajnera bio je Hidehiko Yamane, osnivač brenda Evisu. Koristeći tradicionalne metode pravio je 14 pari “selvage” farmerki dnevno. Brzo je stekao reputaciju najboljeg svjetskog proizvođača farmerki i prodavao ih po cijeni koja je išla iznad 100 dolara, što je za to vrijeme bilo izuzetno mnogo.
Onda su mnogi drugi nastavili istim putem i tržište luksuznog džinsa u boji je eksplodiralo. Uskoro je svaka uticajna svjetska modna kuća imala liniju japanskog džinsa.
Višnja na torti bio je model Momotaro’s G001-T Gold Label čija cijena je bila oko 2.000 dolara. Te farmerke su kompletno napravljene ručno i bojene su uz pomoć prirodnog indiga. Fora je u tome što vremenom ne posvijetljuju jer boja prodire u samo jezgro pamuka.
Zapravo ovaj komad vremenom postaje još tamniji. Materijal je tkan na razboju na kom se pravi svila za kimono, a za izradu jednog metra je potrebno oko osam sati. Dugmići su od srebra, a na zadnjim džepovima je svileni konac. Kada su gotove, farmerke se potapaju u posebnu Seto morsku vodu. Kompletna izrada traje i po godinu dana.
Zapadno tržište je već nekoliko godina preplavljeno “Made in Japan” farmerkama. Iako je ponekad jako teško provaliti odakle neki par tačno potiče, kupci prije nego što potroše bogatstvo naprave mini istraživanje da bi bili sigurni da će dobiti ono što traže.
Izvor: Cdm
