Sreća je stvar lične odluke i naše riješenosti da budemo srećni. Veliki svjetski mislioci i filozofi slažu se sa ovim mišljenjem.

Pisac i filozof Šarl de Monteskje još davno je rekao: “Kad bismo samo željeli da budemo srećni, to bi se lako dalo postići; ali mi želimo da budemo srećniji od drugih ljudi, a to je gotovo nemoguće, zato što uvijek mislimo da su drugi srećniji od nas.“

Kad imate skupa kola, lijepu odjeću, raskošnu kuću i druge statusne simbole, stičete utisak da vrijedite više i da ste iznad onih koji sve to nemaju.

Gledate komšiju u jeftinom autu i kažete sebi: „To je zato što sam uspješan i zarađujem više. On je niko i ništa, a ja sam bogat!“

Ubijeđeni ste: „Komšija misli da sam faca, jer imam tako fensi auto!“ I pomisao na to vam grije dušu i podiže samopouzdanje. Međutim, ako komšija ima bolji auto, vaše samopoštovanje opada. Izlaz iz te situacije je samo jedan: prvom prilikom morate da povratite prednost!

Ovdje se ne radi samo o automobilima. Svaki put kad neko u vašem okruženju bude imao nešto lošije i manje od vas, vratiće vam se osjećaj kraljevske nadmoći. Od toga zavisi koliko ste srećni.

U potrazi za vještačkom srećom, ljudi se pretvaraju u zavisnike, koji podižu sebi vrijednost po svaku cijenu. Kupuju novi telefon, mijenjaju kola, nabavljaju skupe farmerke i skup namještaj (za slučaj da im neko dođe u posjetu) i koriste skupe parfeme, da naglase svoj istančan ukus i prefinjenost. A pošto je sve to vrlo skupo, ljudi koji pate od statusnih simbola – često imaju problem i sa velikim dugovima.

U potrazi za srećom, takvi ljudi podižu kredite jer za njih je nešto najgore na svijetu – da se spuste na nivo onih koje smatraju nižim od sebe. I da bi spriječili da se to dogodi, spremni su da plate – šta košta, da košta!

Čak i održavanje tog prolaznog statusa mnogo košta

Ako se nešto ne uklapa u status, oni ga skrivaju na sve moguće načine. I obrnuto: ono što naglašava status, ističe se svim sredstvima. Na primjer, ljetovanje u hotelu sa 5 zvjezdica biće obavezno objavljeno na svim društvenim mrežama, a hotel sa 3 zvjezdice taktično će se prećutati.

Činjenicu da žive u jeftinoj kući, skrivaće na svaki način. Život takvih ljudi pretvara se u obmanu. Oni zavaravaju i sebe i druge. Najviše sebe. Ubijeđeni su da zaista imaju status koji imitiraju i potpuno ignorišu činjenicu da je taj položaj rezultat dugova, koje će cio život otplaćivati.

U jednom trenutku, banke prestaju da im pozajmljuju novac, pa izvor radosti i sreće naglo presušuje. Tada oni padaju u duboku depresiju. U isto vrijeme, oni za sve svoje nevolje okrivljuju upravo banke, vladu, težak život i poslodavca koji im nepravedno zakida platu.

Jedina osoba koju nikada neće okriviti su oni sami. Pa oni su samo htjeli da budu „kao svi ostali“ i da ne propuste važne godine svog života, da od života uzmu sve što pruža. Kako bi oni mogli da budu krivi za svoju tešku finansijsku situaciju?

Na kraju, treba se uvijek sjetiti riječi Henrija Forda:

„Ne moram da odsjednem u skupom hotelu, jer ne vidim razlog da skupo plaćam nepotrebne dodatke. Gdje god da odsjednem, ja sam Henri Ford. Ne vidim veliku razliku među hotelima, pošto čak i u najjeftinijem hotelu možete da se odmorite ništa gore nego u najskupljem.

A ovaj kaput na meni – da, u pravu ste, nosio ga je još moj otac, ali to nije važno – ja sam u ovom kaputu i dalje Henri Ford. Moj sin je još uvijek mlad i neiskusan, pa se boji šta će ljudi misliti o njemu, ako odsjedne u jeftinom hotelu.

Mene ne brine šta drugi misle o meni, zato što znam svoju pravu vrijednost. A milijarder sam postao zato što znam s novcem i umijem da razlikujem prave vrijednosti od lažnih.“

Izvor:CdM