Alternativni oblici stanovanja, nastali iz ideje o funkcionisanju stambene zajednice zasnovane na solidarnosti, socijalnoj koheziji i aktivnom učešću u zajednici, nisu novi i potiču jos iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Jedan takav koncept poznat je odavno kao cohousing zajednica i prva takva zajednica je Saettedammen u Danskoj, nastala 1972, a koja je bila sačinjena od 35 porodica, 60 odraslih i 20 djece. Ovakve zajednice su slobodnog tipa, nisu zasnovane na religijskim dogmama, a zajedničke aktivnosti su ključne u povezivanju članova i u funkcionisanju jedne takve zajednice.
Obično je potrebno da prođe nekoliko godina kako bi jedna cohousing zajednica profunkcionisala, i to od arhitektonskog koncepta i izgradnje objekata do tehničkog funkcionisanja same zajednice. Cio kompleks je sastavljen od privatnih stambenih objekata u kojima mogu da žive samci, parovi, stariji i penzionisani ljudi ili porodice i imaju punu privatnost, ali obavezno postoje zajedničke prostorije za društvene aktivnosti, u kojima se pripremaju zajedničke večere, ali i u kojima se obavljaju i sve one aktivnosti koje mogu da doprinesu boljem kvalitetu života u zajednici. Postoje zajedničke prostorije sa alatima i mašinama, a svi stanovnici jedne takve zajednice ne osjećaju neprijatnost ako nešto treba da pozajme, jer to pripada svima. Nemaju noćnu moru kada treba da unesu ili iznesu neki komad namještaja jer uvijek mogu nekoga da zamole za pomoć. Podrazumijeva se da će komšiji koji mora na put pričuvati mačku ili da će mladom bračnom paru pričuvati djecu kada požele da izađu u bioskop ili na večeru. Stariji i bolesni članovi su bezbrižniji jer znaju da će ih neko odvesti kod ljekara ako im je loše ili ostati u njihovom domu da im pomogne u kućnim poslovima dok su bolesni i nemoćni.
Članovi ponekad imaju svoje voćnjake i bašte, ili neki drugi oblik proizvodnje, tako da ovakve zajednice postaju i samoodržive. Često su zajednički troškovi neuporedivo jeftiniji od individualne potrošnje, što znači da je ovakav način života ekonomski isplativiji. Sama arhitektura privatnih stambenih objekata je tako osmišljena da se ljudi okreću jedni ka drugima kroz velike i otkrivene prozore.
Stanovnici jedne cohousing zajednice žive sasvim normalnim i uobičajenim životom izvan svog stambenog prostora, djeca odlaze u školu, odrasli na posao, imaju društveni život, putuju, posjećuju kulturna dešavanja. Interakcija između članova zajednice, koja je zasnovana na većoj koheziji i solidarnosti, ovakav način stanovanja i života čini različitim u poređenju sa životom ljudi koji uveče dođu s posla, kolima idu do garaže, a iz garaže direktno liftom do stana, tako da često ni ne sretnu komšije ili čak ni ne znaju ko živi u njihovoj zgradi.
Članovi cohousing zajednice međusobno dijele i dobre i loše trenutke iz života. Komšije su istovremeno i prijatelji koji pružaju utjehu kada neki član zajednice dobije otkaz ili ostane bez drage osobe, ali isto tako učestvuju i u zajedničkim proslavama.
Svi odrasli članovi jedne cohousing zajednice su u njenom odboru i demokratskim putem odlučuju o svim predlozima i aktivnostima u vezi sa njihovom zajednicom. Ne postoji rukovodstvo ili hijerarhija u odnosima, ali nije isključena mogućnost da neki član postane neformalni lider njihove grupe. Da bi jedna takva zajednica uspjela i dobro funkcionisala neophodno je napraviti dobar balans između privatnog života i zajedničkih aktivnosti.
Dobri primjeri cohousing zajednica postoje u Danskoj i Americi, gdje postoje i udruženja koja organizuju seminare, skupove, razmjenu ideja i iskustava. Ideja nije nova, stara je skoro pola vijeka, ali zanimljivo je da posljednjih godina postaje sve popularnija i ima tendenciju širenja upravo zbog sve većeg broja nezadovoljnih ljudi savremenim načinom života i zbog potrebe da se ljudi izbore sa društvenom izolacijom koja nam sve više prijeti. Osim borbe protiv društvene izolacije i nesolidarnosti u jednoj široj društvenoj zajednici, ovakav način života može da bude dobra alternativa preskupom načinu stanovanja u prenaseljenim gradovima. Isto tako članovi jedne cohousing zajednice dosta toga mogu da dijele i samim tim troškovi života postaju jeftiniji. Zajedničke aktivnosti mogu da budu neki oblik proizvodnje od koje svi članovi imaju korist, kao što bi bila proizvodnja voća i povrća.
Ono što stručnjaci i sociolozi vide kao ogromnu prednost u ovakvim zajednicama je činjenica da stariji ljudi nemaju pasivnu ulogu, već aktivno učestvuju u zajednici svojim znanjem i iskustvom.
Izvor:CdM
