Kroz formu kabarea, po prvi put je akademski slikar Milutin Obradović predstavio svoj literarni rad bjelopoljskoj publici prije dvije večeri u Centru za kulturu.
Da nije samo priznati slikar, dokazao je i da piše lijepu poeziju, što su i potvrdili dugotrajni aplauzi prepune sale bioskopa.
Pod njegovom dirigentskom palicom, smjenjivali su se glumci na sceni, Slađana Merdović, Predrag Vukojević, Petar Novaković, muzišari Suad T. Kurgaš, Marko Prentić i TS Muzički signali. Puna sala Centra za kulturu srdačno je pozdravljala i flautistkinju Mariju Sinđić i recitatore Nadidu Omerović, Helenu Gurešić i Aleksandru Nedović.
Gostujući u emisiji „Start Art“ Radija Bijelo Polje, Obradović je kazao da „prave, temeljne vrijednosti leže u trudu u razvijanju talenta i manifestu svega onoga što se radi, te da je sve ostalo prolazno.
Obradović je dodao da je Bijelo Polje rudnik pisane riječi, ali da se ne može sve nazivati književnim djelom ili poezijom što se napiše i što se danas objavljuje.
„Ja sam se zavaravao u neka dva smjera, a to je: da čovjek piše ako je depresivan ili ako je sam i da svoju izgovorenu riječ pretvara u pisanu riječ i tako stvara pisanu misao. Sa druge strane, ja sam nekako vjerovao da postoje oni iskreni stvaraoci koji žele srdačno da nastupaju i u svojoj književnosti, ali koji, vrlo često, nijesu u nekoj situaciji da tu knjigu objave. I ti svi ljudi su stvarni i iskreni stvaraoci. Ali, kad kažem svi, ne mogu baš u te sve da priznam baš sve, već ću od njih izdvojiti one koji, biću bukvalan, prodaju kamion drva da bi objavili zbirku, a ta zbirka ne služi ničemu. Tu ne pravim nikakvu kritičku formu, jer to nije moja šolja čaja, ali pravim paralelu da se od takvih autora ne vide ovi pravi“ kazao je Obradović.
On je dodao da je poezija u njemu tinjala još od djetinjstva te da je mnogo kasnije počeo da zapisuje misli i osjećanja koja su nailazila inspirisana životnim greškama koje je činio.
„I to vrlo često namjerno, na koje sam znao da nagazim i načepim onako svojski i muški, ne žaleći sebe i ne bježeći od njih, jer sam znao da ih ne mogu mimoići niti ih nekom drugom predati. I onda iz tog bola ili iz te sreće nastala je poezija. Moje pisanje je zapravo samo trag mog postojanja i evo dosta se toga nagomilalo nakon dvije ipo decenije“ istakao je Obradović.
On je dodao da nema namjeru da objavljuje zbirku jer, kako je istakao , poezija je kroz kabare dobila svoje tijelo.
„I nadam se da će to tijelo početi da putuje i da će svoje puteve tražiti. Ja želim, da u ovom moru kada svi nešto pišu, želim da se poezija Milutina Obradovića igra, da je na sceni i da se želi. Jer, ono što se želi nekako je vrijednije, a ako to budemo uzeli u obliku zbirke, vjerujem da ta želja više neće postojati“ kazao je Obradović.
Tekst: Vanja Šabanović
Foto, video i audio obrada: Sanida Kajević
Tonska realizacija Milan Knežević
