Profesorica engleskog jezika i književnosti Saška Vojinović-Rakonjac, nakon 30 godina pauze, odlučila je da se vrati muzici, pa je svoje sjajne vokalne sposobnosti, prije dvije godine predstavila širokom auditorijumu popularnog muzičkog programa “Nikad nije kasno”.
Iako je svoje ponovno vraćanje mladalačkoj ljubavi stidljivo zapopčela kao članica Gradskog hora, pa kasnije i Bjelopoljskih tamburaša, pomenuta tv emisija je doprinijela da se za Sašku pročuje i širom regiona.
Gostujući u emisiji “Bjelopoljski muzičari”Radija Bijelo Polje, Saška je kazala da je njen povratak u muzičke vode trebalo da prođe iskušenja, ali da duboko vjeruje u to da se neke stvari dogode kada im je zaista i vrijeme.
“Kada je trebalo da se ozbiljnije posvetim muzici dogodio se taj nesretni rat u Sarajevu i nakon toga trebalo mi je puno vremena da to prihvatim, ali ne i da prebolim. Kasnije sam završila engleski jezik, postala i majka, tako da nisam mogla da uskladim sve obaveze da bih se profesionalnije bavila muzikom. Otac mi je na samrti ostavio amanet da se vratim pjevanju i to sam htjela da ispoštujem , ali i da uradim nešto samo za sebe. Prosto, sada je pravo vrijeme da se bavim onim što volim” kazala je Saška.
Priznanja su već stigla u vidu poziva i nastupa kojih ima što sa Bjelopoljskim tamburašima ili kolegama sa kojima nastupa na raznim prigodama, ali kako kaže ova Bjelopoljka, sve manje ljudi njeguje i poštuje pravu muziku, a sve više je onih kojima je ta umjetnost samo biznis.
“Muzički talenat sam naslijedila od oca koji je 60-ih godina prošlog vijeka imao svoj džez orkestar, kasnije je bio član i predsjednik Bjelopoljskih tamburaša, tako da sam odrastala uz muziku i to onu kvalitetnu. Odrasla sam uz melodije sa Sanrema, koji i danas pratim redovno. Međutim, moram naglasiti da ja volim svaku vrstu muzike koja u meni izazove neku reakciju kada je čujem. Ne mogu da slušam muziku u kojoj nema ili energije ili emocije. I zato poštujem, ali ne razumijem, ovaj trend hiperprodukcije sa pjesmama koje će se brzo zaboraviti i koje na kraju nemaju poruku” istakla je Saška.
Ona napominje da je osim muzičkog ukusa promijenjen i ambijent kada su u pitanju klubovi ili restorani te da bi voljela da, kako je istakla, još uvijek postoje sale za ples.
“Voljela bih da imam par muzičara uz sebe sa kojima bih radila češće, s tim što bih insistirala na malo drugačijem repertoaru od onog koji se uglavnom forsira po svirkama, da postoje mjesta gdje će uživati ljudi sa istančanim muzičkim ukusom, slušati melodije koje pokreću emocije i uz koje mogu plesati.To ne znači da ovi ostali imaju loš muzički ukus, to je sve stvar ličnih osjećaja i vrijednosti” istakla je Saška.
Tekst:Vanja Šabanović
Foto i video: Vladimir Jelić
Audio obrada: Sanida Kajević
