Prema riječima bosanskohercegovačkog književnika Anta Zirduma, pravo pisanje je u trenutku nadahnuća. Autor više od dvadeset knjiga,  među kojima su proza i poezija, ističe da nadahnuće je vrlo bitno za pisca.

''Kad vam dođe tad trebate raditi do iznemoglosti. To je tajna tog intelektualnog, stvaralačkog rada, upravo da se radi u trenutku tog nadahnuća, da se odmah zapisuje i da se ne čeka'', navodi Zirdum, za emisiju Književno stvaralaštvo, koja se emituje na programu Radija Bijelo Polje.

Autor zbirki priča i romana, urednik i priređivač brojnih antologija, idejni tvorac i organizator festivala Scavacon iz Viteza je u razgovoru sa Dragićem Rabrenovićem, napomenuo koliko je značajna priprema, istraživanje detalja i proučavanje istorije, kako bi se sagledala budućnost i izvukla pouka za sadašnjost. 

''Mora se dobro učiti povjest da bi izvukli neku razvojnu crtu, tendenciju, pouku, što bi se moglo i to u više varijanti moguće budućnosti dogoditi. To je neka tajna za pisce fantastike. Odnosno pisac znanstvene fantastike je taj koji skoči u budućnost da bi zapravo nama danas pokazao što bi nam se moglo dogoditi'', navodi prosvjetni inspektor u penziji i kulturni antropolog po profesiji. 

''Neka moja antropološka orijentacija je da se uvijek bavim čovjekom. Bavim se potragom za znanjem i prenošenjem znanja'', pojašnjava Zirdum kada govori o temama romana među kojima su: Klupko, Brončani mač, Čuvari dostojanstva, Saga o dva mač i drugi. 

Kompletan razgovor možete pronaći na veb portalima www.radiobijelopolje.me ili www.refesticon.com ili na nekoj od veb platformi u audio i video formatu. 

RAZGOVOR 

DR: Pored impozantne bibliografije i činjenice da su vaše priče objavljene u svim značajnijim zbirkama festivala u regionu, romani su nagrađeni, primjećujemo da ste tokom života živjeli u više gradova. Rođeni u Dervneti, studirali u Rijeci, odrasli u Zenici, radili u Varešu, sada živite u Vitezu, koliko to iskustvo utiče na jednog umjetnika?

AZ: Umjetnici, zapravo, svi ljudi koji nešto kreiraju, trebaju mijenjat sredine. Trebaju se kretat, jer tako pune baterije. Tako sam ja na neki način punio svoje životne baterije, a zapravo silom prilika, ili stjecajem okolnosti, ili nekom logikom hoda kroz život, prošao sam više tih mjesta. I danas volim otići i bilo gdje otputovati da u susretu sa drugim, drugačijim, ljudima, sa dobim ljudima, lijepim sredinama, napunim svoje baterije. Tako da to neosporno ima utjecaja na stvaralački put. 

DR: Vaš put je uglavnom bio vezan za prosvjetu i za književnost. Da li postoji neki određeni trenutak kada čovjek odluči i kaže ja ću postati pisac? 

AZ: Pa dobro, što kažu ja sam od malih nogu pisac. Meni se čini da sam se ja rodio sa nekom predispozicijom za pisce, ili sam živio u nekom okruženju koje je tu predispoziciju guralo. Prvu pjesmu sam napisao negdje 1973-74. godine i to sam čak skoro pronašao sa datumom. Tako da kada to sad počnem sabirati to se strašno i sjećati. Vidi čovjek koliko je ostario i kad je to započelo. Pa ne znam, studentsko doba, pa neka '76-ta, prva objavljena pjesma, pa nekakvi eseji, pa onda neki natječaji za priču 1978. godine. Sve je to davno i tad sam počeo pisati neke fantastične priče. Moja prva priča je bila iz tog studentskog doba, ona je možda objavljena u nekoj varijanti kasnije 1997. i 2007. godine. Ali ima to hodanje kroz vrijeme. Taj put u vremenu i prostoru ima neko svoje značenje i u svakom dobu čovjek ima neke preokupacije i nešto stvori, a kad se nešto objavi ne znači da je to tad stvoreno. 

DR: Kada se nešto objavi, da li se taj put stasavanja kao pisca mijenja, da li se uočavaju promjene koje bi se izvršile na djelu? Kako taj put razvoja utiče na stvaraoca? 

AZ: Imaju razne situacije koje determiniraju na koji način vi stvarate. Da li stvarate u nekoj nervozi, brzini, iz egzistencijalne stiske, da zaradite novac. Rat završio i ja sam sklepao nekoliko knjiga i to se moglo lako prodat i tako sam preživio. Međutim, ja bih sad tih pet, šest naslova izbacio iz svoje biografije. Ja se sad stidim sklepanih, neuređenih, nedotjeranih, ali vrlo lako i brzo rasprodanih knjiga. Po hiljadu komada knjiga rasprodam za mjesec dana i tako preživim. Znam da sam od druge knjige, koja je smeće od knjige, za 20 dana zaradio više nego što sam ikada poslije zaradio na knjizi. Onda sam kupio kompjuter, negdje 1997. godine.

Tako da su te okolnosti uticale na to kako radite, kako izdajete, koliko se trudite, koliko dotjerujete. Ja sam jednom '96-te '97-me bio gladan, nema se šta jest i ja za šest tjedana napišem nekakav roman koji nijesam dotjerao. Sad kad čitam to je grozno, mene sve reže po stomaku koliko je to grozno, ali ja sam tad dobio honorar koji pisci ni danas ne mogu dobiti. Tri tisuće maraka sam dobio za to i preživio tu godinu. 

DR: Obično i kažu neki od naših sagovornika, ali i kroz književnost ono što smo mogli da čitamo je da neka teška vremena izrode dobra djela? 

AZ: Naravno. E sad, poslije dolazi i neko književno sazrijevanje i egzistencijalno smirivanje. Počinje onda razmišljanje o tome da se napravi relevantna literatura. Ne da se napravi bilo što, što se može prodat. Tad počinje njegovanje stila, dublje promišljanje tema, razne preokupacije. Tako da su se okolnosti promijenile i da naprosto čovjek ima vremena. Sad kako sam u penziji sad imam vremena. U to vrijeme dok sam bio u nemislosti struktura, pa nisam radio, ja sam skribomanski pisao. Imam sigurno 20 romana odbačenih u svom kompjuteru. Da sad nemam nikakvog nadahnuća, a uvijek imam, ja mogu sređivati te rukopise. Sad sam savladao sva pravila zanatska i uvijek sam negdje na tragu da nađem neki iskorak u rješenju, da promijenim vizuru pripovjedanja, da neku filozofiju u sve to ugradim. Tako da je sad nešto drugačiji moj pristup mom činu stvaranja. Više razmišljam, manje pišem. Prije sam samo pisao. Sad imam u svojim bazama podataka more skica, rukopisa, priča, nedovršenih romana, samo to treba pročišćavati i imam šta raditi još deset godina. 

DR: Prije nego dođemo do pitanja o temama i nadahnuću, pomenuli ste da imate veliki broj objavljenih knjiga, među kojima su i romani Klupko, Brončani mač, Čuvari dostojanstva, Saga o dva mača, ali i brojni koji još nijesu objavljeni. Koliko je to za pisca važna ta izgradnja kroz pisanje?

AZ: Neprekidno se pisac izgrađuje, dograđuje, popravlja. Kad god uzmem nešto svoje raditi ja uočavam i stilske greške. Ranije nisam bdio nad rečenicom, sad imam strpljenaja i vrema da tešem, čistim. Ali je moj pristup literaturi bio uvijek pokušaj da se iznađe neko stilsko rješenje. Nisam nikad postao pjesnik, iako pišem pjesme, jer sam htio da moje pjesme budu originalne, da ne liče ni na čije drugo. E onda je to malo teško postići, da vi postignete neku poeziju da je svi razumiju, da je ona originalna. Onda nisam htio da pišem poeziju koja liči ni na najboljeg pjesnika, a mogu svakog oponašat, nego sam htio svoju, e to nisam uspio. Ima tu muke u stvaranju, naročito zbog pristupa. Jer pristup da ja osiromašujem jezik svojih povjesnih romana ubacujući suvremenu terminologiju i pojmove to nisam htio. Jer neki smatraju kako je moj jezik siromašan, a zapravo radi se o tome da sam ga ja namjerno osiromašivao, izbjegavao koristiti metaforiku koja polazi od neke suvremene terminologije, kako bi se svi divili kako sam ja to nakitio. Nego sam strpljivo to gradio na jeziku iz 15. stoljeća, što svakako osiromašuje književni tekst, ali daje tom romanu, tom tekstu, patinu, to ozračje, hvata duh vremena. 

DR: Kada govorimo o tome, teme kojima se bavite su istorija, alternativna istorija, fantastika, tradicija ovih prostora, mitologija, to je nešto što ste istraživali. 

AZ: Naravno da se bavim i znanastvenom fantastikom ali, u tom mom opusu nema puno, možda 10, 15 priča i možda njih pet šest vrijedi nešto, a ostale su nekakvi pokušaji da se nešto napravi. 

DR: Upravo je pitanje otkud vam ideja za takve teme, kako ih pronalazite? 

AZ: Što se tiče tema imaju tu otprilike dva pristupa. Jedan je ovaj prigodni, ili te natječaj natjera, ili je godišnjica, obljetnica, obilježavanje nečega, ili neki trend, pojavi se korona pa vas to povuče da pišete, da reagirate aktualno. A postoji skupina tih tema u kojima vi dubokim promišljanjem fenomenologije naše stvarnosti ili stvarnosti koje su postojale iza nas, pa i anticipiranjem nekih mogućih budućih stvarnosti dubljim promišljanjem, analiziranjem, studiranjem, osperviranjem, zapravo se stvore te neke teme koje kao morate ih nekako uraditi, jer su to kao ozbiljne stvari. A ove kao prigodne, sad je moda trend, ili je natječaj ili je događaj. Otprilike ta dva su izvorišta. Jedno gdje duboko promišljate i želite nešto kazati, što je značajno.

Kao što sam se u nekom romanu dugo godina bavio fenomenom regresije znanja. Radio sam kao prosvjetni inspektor, a i po vokaciji sam kulturni antropolog i dugo sam godina razmišljao da nešto u toj oblasti trebam napraviti. Slušao sam po školama kako nastavnici, profesori, učitelji govore kako dolaze sve gluplje generacije. Taj fenomen da dolaze ''gluplje generacije'', ja sam se malo ježio kao inspektor da tako ljudi govore. Onda sam počeo razmišljati o čemu se radi. Dugo je trajalo to analiziranje, studiranje. Čak sam počeo raditi roman i počeo ga pisati da prema kraju bude sve gluplji. Takav zahvat je jako teško književno izvesti, ali sam vidio da sam ušao u zabludu i otkrio jedan drugi fenomen.

Kada mi je jedna profesorica rekla - vidim ja što Vi provjeravate. Jer ja pitam je li vi ocjenjujete da Bog zna za pet, Vi za četiri, a najbolji učenik za tri. Kaže ona – ne, ne to kod mene nema. Ima učenika koji znaju matematiku bolje od mene. Kad je profesorica matematike to rekla mojs se sva ta filozofija i namjera preopkrenula. Ona je zaslužna, a nije ni svjesna, da sam tek onda najozbiljnije počeo promatrati fenomen transmisije znanja, prenošenja s generacije na generaciju i kako se ono osipa, gdje je kvaka. Naravno da sam počeo od prapovijsti, od Gilgameša, od Starog zavjeta, da bi došli do ovamo. U pitanju je roman Onaj koji ne zna šta sve zna, priča je o genijima. Kad se uhvatite tako ozbiljne teme onda to dugo i radite. Ja sam to pisao pet, šest godina. Mogao sam raspisivati do besvjesti, da ide u nekom ležernom fentezi štihu, ali ne, neprekidn sam bdio na tome da ne proširujem, nego da uređujem, da radim na kvalitetu. Samo da bi uravnotežio početak i kraj na tome sam radio pet godina, a u sredini je bilo sve napisano. 

DR: Kad govorimo o tom procesu, dođete na ideju, kako onda to radite, zapišete koncept ili pišete pa gdje vas priča povede? 

AZ: Kad se ima ideja obično uradim nekakvu priču. Onda će se sve te priče pronaći kasnije u mojim romanima. To je otprilike tako, da ne pobjegne ideja, da se formira pričica. Onda slijedi istraživanje, rad, razmišljanje. Ili od nekoliko takvih priča i pokušaja da se nešto napiše počnem graditi romane. Tako da kad počnem roman ja već imam jedno 20 posto napisanog i imam ogromnu građu prikupljenog. Tako da je to jedan proces rada. Mislim da većina pisaca ima neke pripremne radnje. Znači kad ima ideju ili zamisao, ili projekt. Recimo taj roman Klupko, je vezan za evropski projekt. Tu se nisam trudio da napravim vrhunsku literaturu, već da bude nešto što će gurati projekt, gdje bi u većim fondovima dobili sredstva. Tada se nije dogodilo, ali postoji mogućnost da se u skorije vrijeme nešto od toga ostvari. Ima znači raznih motiva. Tako je ovaj roman Onaj koji ne zna šta zna, nastao iz moje duboke potrebe i bavljenja pedagoškom atropologijom. Ali i želje da to situiram u lokalitete kao što je piramida u Visokom, kugle kamene koje se nalaze po šumama, da kažem neki doprinos i turizmu, ali nije to samo to. 

DR: Uzimate jedan istorijski događaj, artefakt, ličnost, koje obradite u romanima, ali ipak u središte stavljate čovjeka? 

AZ: Pa neka antropološka moja orijentacija je da se uvijek bavim čovjekom. Napisao sam romane gdje glavne likove nisam opisao. Ne zna se je li visok, mršav, debeo, crn, nizak i tako dalje. Rekao bi da je pristojno na neki način opisat lik. Međutim, ako nije bitno da li je visok ili nizak, to i ne opisujem. Kod mene nema funkcije oblaka u priči, osim ako baš nije u samoj radnji kiša ili oblak. Da opisujem oblak da bi najavio kišu to nije moja literatura, odmah ide u sami sukus te priče. Vrlo jedan reduciran pristup i ostavljam mogućnost čitaocu da on to negdje domišlja, dograđuje, da stvara neku svoju sliku. 

DR: To je ono što možemo da primjetimo. Međutim, kad stvarate Vašu sliku, kako izgleda taj jedan piščev dan? 

AZ: Sad mogu napraviti poređenje, kada imam čitav dan na raspolaganju da ljenčarim i kad sam morao ići na posao, dok sam radio. Onda odete na posao to vas iscrpljuje, pojede vam energiju. Inspektor vazda nešto loše rješava. Onda u petak trebam doći da se odmorim pa velim u subotu ću pisati, pa ne odmorim se dovoljno pa ni u subotu ne mogu. Tek u nedjelju kad se dobro resetujem onda bi počeo pisati ali onda već dođe vrijeme spavanja i idem na posao. To isjeckano pisanje je dosta problematično za pisca. Znači mora za dobro djelo biti posvećenost, koncentracija da si u tome.

Sada, kada sam u penziji, idem pa prošetam, pa se vratim, resetujem se. Sjednem, razmišljam i ono samo nadolazi. Bitno je da ste stalno u temi. Čim vas neko izbaci iz toga tu već nastaju problemi. Tako da ako me mole da samo nešto javim za medije, kažem nemoj samo će mi poremetit energiju i koncentraciju za ovo što radim. Oje ljudima to čudno ali ipak počeli da budu razumni.

Tako da je različit taj dan pisca kad si mlad i kad si zaposlen, i kad si star, kad studiraš. Drugačije je ljeti i zimi. Počeo sam koristiti zimsko doba za pisanje i to maksimalno radim, jer čim dođe proljeće ja ću izaći napolje na svoju terasu, u vrt. Onda će me poljoprovredni zakoni natjerati da moraš zaliti, kopati, i to poremeti tu koncentraciju. Međutim, to ima svoju drugu prednost. Kad lagano dio po dio treba dotjerivati onda jedan djelić promišljaš i dotjeraš. A zimsko doba koristim za dinamično šljakanje, ulaženje u temu, prikupljanje, opisivanje, pisanje. Znači nije isti ljetnji dan i zimski dan jednog pisca.

DR: Da li onda imate neko određeno vrijeme koliko stvarate na primjer tri sata ili doba kao što je veče, poslije ponoći i slično? 

AZ: Zavisi, ima dana. Kad osjetite da imate tu energiju, to nadahnuće, to je vrlo bitno za pisca, to tad ne treba propustiti. Tad kad vam dođe tad trebate raditi do iznemoglosti. Onda će doći do jednog umora, zasićenja i onda idete na jedno resetovanje. Onda ide period kad pomalo radite i tako dalje. Znači osjeti čovjek kad ima dobro nadahnuće. Naravno mnogi ljudi bi mogli tad nešto napisati, ali nešto ih odvuče. Neko ih pozove na feštu i napuste nadahnuće i ono im isklizne i to se ponovo ne vrati ako ste ga propustili. Tako da je tajna toga intelektualnog, stvaralačkog rada, upravo da se radi u trenutku tog nadahnuća, da se odmah zapisuje i da se ne čeka. Meni je tih genijelanih, fantastičnih, misli propalo samo zato što sam ostavio da ću to za sjutra. Nema od toga ništa. Sjećam se da mi dođe da sam našao ključ u dvije rečenice neke priče. Sjutra dan pišem šest stranica, ali nema te dvije rečenice, ne može se to vratiti. Znam šta treba, ali ide i kažem ne može nemoj na silu i onda drugi put odmah zapiši. 

DR: To je nešto što bi drevni Grci rekli - kada Vas posjeti muza.

AZ: Da, to je taj trenutak. Ja sam imao te doživljaje intenzivno. To što kažete neko nadahnuće. Rekao bih da mi se spusti odozgo nekakva sila pa mi počne diktirat, pa ja padnem u trans, delirij i iskoristim. Jednom sam čak umislio da mi se dragi Bog javlja i u nekoj svojoj obijesti, oholosti, uzeo pa prekinem komunikaciju, pa kao idem zapisat. Dok sam ja to zapisao to proleti i izgubi se. Hvatanje tog trenutka je vrlo važna stvar.

E sad ima ovaj disciplinirani pisac koji kaže moram osam sati danas pisati. Obuku odjelo, sjednu i ne mrdaju se i rade. To su ti kao profesionalci, pa kao on mora osam sati raditi. Naravno da može, ali samo pisanje, pravo pisanje, je u trenutku nadahnuća. On tih osam sati može prikupljat građu, analizirat, studirat. Da ja sad nešto radim moram pet knjiga proučit. Kako se na primjer ceremonija krunisanja odvijala. Naravno da to i ne znamo. Ne možete na televiziji gledati kako je bilo u ono doba, tu ima sto detalja koje morate znati kao pisac. Ne znači da ćete ih iskoristiti, može samo neki detalj u samoj priči, ali mora se proučiti i vladati materijom. 

DR: Upravo je to naredno pitanje. Kako se onda pripremate? Dobili  ste temu, možda o maču koji je pronađen, što vas je inspirisalo. Kako onda istražujete to? 

AZ: Istraživanje je važna stvar i to višegodišnje istraživanje, terensko istraživanje. Ja odem na teren pa pregledam, pa studije, pa analize. To se dugo radi. Onda u jednom trenutku vam sine neka ideja, teza, kao što je meni sa tim mačem i doista se dogodilo. Ja sam u tom romanu Saga o dva mača, situirao da je taj neki lik donio mač iz okolice Jajca i da je tamo imao doticaj sa nekim plemenom koje poznaje tajnu taljena bronce, napravio i donio ovamo dolje u Mošun, đe je nađen taj brončani mač. To je živa istina. Prije pet, šest godina u Jajcu pronađu ista dva takva mača, baš na tom mjestu gdje sam ga ja situirao. E sad je pitanje kao kako sam ja to vidovit? Nisam vidovit, nego sam ja imao jednu tezu koja je mimo svih oficijelnih teza arheologije. Shvatio sam da je ta tajna došla odozgo sa sjevera, a ne sa juga iz Grčke. To je kvaka. Taj moj osjećaj za povjesnost, pa i prapovjesnost. To znači dobro izučavanje i shvaćanje neke topografije i povijesti koja je bila uz Savu, te Mezije. Zapravo da se radi o ljudima koji su iz Mesopotamije, od Babilonske kule. I to kad sam shvatio u Sagi o dva mača, onda ekstrapoliram tu situaciju, razrađujem i ozbiljnije pručavam u romanu Onaj koji ne zna šta sve zna. Znači godinama je to istraživanje i taj osjećaj za povjesnost i taj senzibiltet se i razvijao. Ali to se mora čitati, raditi, proučavati i morate imati malo neke lucidnosti, ne nasjedati na te neke oficijelne teorije. Jer, povijesna znanost je sve zbirka falsifikata, jer u ono doba oni pišu ko plati, ko je na vlasti. Tako da treba sve to iščitati, pa razviti svoju teoriju i dobiti taj osjećaj za ambijent, za perspektivu, za kontekst. Tek onda iz toga možete praviti neku svoju literaturu u kojoj onda nisu više bitni neki fakti koje je neko rekao.

DR: Često pominjemo koliko je važna istorija za neko književno djelo i na koji način primjeniti činjenice u literaturi i umjentosti. Onda dođemo do toga kako je Umberto Eko pominjao da je istraživao cijele manastire, kako izgledaju, koliko stepenica i tako dalje. Koliko je važno da znate detalje? 

AZ: Moja povjesna literatura je zasnovana i na tome da sam svaki lokalitet gdje sam nešto pisao prohodao nogama. Neke i više puta. Ako pišem nešto o Budimpešti, ja u auto i do u Bidimpešte. Ako pišem o Parizu, ja odoh u Pariz. Tako da sam prohodao po cijelom svijetu, ali nikad nisam išao ovo da me vode k'o međeda ovi turistički vodiči. Nego ja imam svoj cilj, svoj đir i ja odem sam. To su posebni doživlji ta istraživanja, tamo neko naselje na rubu Pariza, gdje žive cigani ili metroa. Odlazak u Kaluču, koji se pominje u romanu Klupko. Ja sam išao u Kaluču, tamo gdje je bio sin glavne junakinje, nadbiskup kalučki. Tamo su nas ljudi dočekali i pokazali nam biblioteku. Tamo sam saznao podatak da nije umro te i te godine, već se tada poslednji put spominje u literaturi. To mi je pomoglo da završim roman, jer mi je trebalo da je živ još nekih pet godina da bi se zaokuružila priča. Da nisam otišao tamo i da im nisam pričao o čemu pišem i šta tražim, ne bih to saznao. Tako da sam prohodao svaki lokalitet o kome pišem. Ne može literatura ove vrste bez toga. Naravno, ne može ni bez istraživanja. 

DR: Još jedna od važnih stavki, pored istoriografije, koju upletete u Vaše djelo jeste ljubav. 

AZ: Nemoguće je, mislim moguće je, ali je besmisleno, da priča, pjesma, bilo kakva književna tvorba, da nema ljubavi. Ljubav je ta energija, sila što nas održava. Vodi naprijed, uravnotežuje, što nas ispunjava. Ne može biti suvišno nikad pisati o ljubavi na bilo koji način. Ono što kažu, nije to kao formula i floskula, samo mećeš ljubavnu priču da bi bilo zanimljivo. Pa naravno da je to ljudima zanimljivo. Sad ko je koga klao i koliko je u nekoj bici poginulo, pa ko je pobjedio, sve možeš pročitat, ali kako je doživjela žena ili djevojka koja je voljela i čekala tog mladića, tu se onda okreće stvar na samu bit, smisao rata. Znate ovi će objasniti rat je svrhovit, ali je pitanje ima li to smisla, jer mi smo zamjenili smisao sa svrhovitišću. Ako će donijeti neke pare i neku dobit, ok idemo. Može donijeti kratkoročnu korist, ali ako ćeš proizvesti štete za druge mnogo veće ili ćeš djeci uskratiti budućnost, onda to nema smisla. Znate ovo je civilizacija kada se izvršila neka potpuna dekontekstualizacija, izvrtanje konteksta. Tako da o ljubavi ima šta pričati, jer će nas uvijek vratiti na smisao u kojem god kontekstu bude i koliko god pokušavali da nam nekako kontekstualiziraju i kažu da li je važno da je toliko poginulo, da smo mi žrtve, da su oni agresori,  tako dalje te gluposti. Ne, nego koliko to ima smisla sa stajališta kvalitete života i sa stajališta perspektive života u budućnosti. Jer zapravo cijelo moje vraćanje u prošlost je zapravo pokušaj da dobijem taj osjećaj za povjesnost i negdje imam tu sposobnost ekstrapolazicije trendova u budućnosti. Jer otprilike je pravilo da onoliko koliko ste se u stanju vratiti u prošlost kvalitetno, toliko ste u stanju i ekstrapolirati tendencije i trendove u budućnosti. To je za pisce znanstvene fanatsike vrlo važna osobina. Ja tu osobinu imam, ali ona se mora njegovati. Mora se dobro učiti povjest da bi izvukli neku razvojnu crtu, tendenciju, pouku, što bi se moglo i to u više varijanti moguće budućnosti dogoditi. To je neka tajna za pisce SF-a. Svi misle da treba čitati ovu tehničko-tehnološku literaturu, ja nemam pojma o tome. Jedan roman mi je stajao deset godina dok mi neko nije rekao da postoje sateliti. Naravno da treba biti tehnički i informatički pismen, ali nije presudno. Jer ja se bavim više antropološkim pitanjima. 

DR: Govorili smo da su praistorija, istorija, Srednji vijek u Bosni, neke teme o kojima ste pisali. Pišete i naučnu fantastiku. Međutim, na taj način promišljate o onome što nas očekuje. Mnogi pisci su pisali o tome u istoriji književnosti. Šta je to što nas očekuje kao društvo, koje će biti uređenje, na koji način će mašine uticati na nas? Šta nas očekuje u budućnosti, na osnovu onoga što ste naučili iz prošlosti? 

AZ:  Puno ima te, da kažem, negativne utopije u toj znanstveno-fanatstičnoj literaturi. Zapravo čini mi se i besmisleno neka druga utopija, da se bavimo hiperborejom. Mada bi bilo zgodno da pisci otvore i taj fenomen mogućeg života bez rata, bez nasilja. Bilo bi lijepo da se i ta svijest razvije, da je tako nešto moguće. Ali primarna zadaća pisaca u ovoj sad civilizaciji, u ovoj prilično sumračnoj civilizaciji, koja je pred svojim krahom, što mnogi pisci upozoravaju danas, je da se bave tim negativnim utopijama. Naravno da u toj negativnoj utopiji uvijek postoji neka opasnost od atomske bombe, od virusa, od kozmičkih udara asteroida, pa i od vanzemaljaca. Pa se u fokusu vrti i ta tehnoločka superiornost ove civilizaciji, u ovoj civilizaciji koja njeguje tu ugodnost i udobnost naravno da je nekakva opsesija. Gledam to po Japanu izmišljaju nekakve robote koji su svi u funkciji da vas učine sretnim, zadovoljnim, da vam pomažu, da budu korisni, da su svi u službi čovjeka. Pa ono Asimovljevi zakoni robotike, robot mora to raditi uvijek biti u službi čovjeka. Međutim, postoji neka krajnja konsekvenca toga, to je sad antropološka priča. Što kad mi isprogramiramo tako savršene robote, androide, koji će voditi o nama takvu brigu da nam neprekidno bude udobno. Ako se osjećamo loše oni nam odmah ubrizgaju lijek. Dođe nam da se počešemo, a robot te uhvati za ruku i kaže nisi oprao ruke. Ili nam počne davati lijekove da nas pretvore u biljke, u fikuse, da nas zalijevaju da mi vegetiramo. Koja je onda tu krajnja udobnost? Znači postoje ta antropološka zabrinutost o ulozi te tehnike i tehnologije i taj strah da će vještačka inteligencija početi sama misliti pa se oteti kontroli. To je fantastika kojom se ja ne bavim, naravno da razmišljam o tome, ali ne bavim se. Bavim se antroološkom biti čovjeka, što je to u tim mogućim budućnostima i bližim i daljim što nam sve prijeti. Odnosno pisac znanstvene fantastike je taj koji skoči u budućnost da bi zapravo nama danas pokazao što bi nam se moglo dogoditi. Oslikava nam te moguće budućnosti da bi čovječanstvo i ljudi razmišljali o perspektivi. Danas čovjek ne razmišlja duže nego kratkoročno, a ne razmišlja koje su posledice tih besmislenih radnji, poput besmislene potrošnje energije, te šopingomanije. Sve je to besmisleno i ljudi to čine da bi sebi učinili neku ugodu. Pa i ta putovanja da su ljudi počekli bezglavo putovati što je korona pokazala da može doći do kolapsa civilizacije tako brzo jer se brzo prenosi. Nezamislivo da u jednoj godini neko obiđe pet kontinenata, a nije obišao ljepotu oko sebe. Naravno da treba putovati i napojiti se, vidjeti razne kulture, ali ne u godinu dana pet kontinenata. Činimo puno radnji da nam kao učine život ugodnim, ali su zapravo besmislene. Ja vjerujem u princip samousklađivanja. Da je dragi Bog vrhovna harmonija koja je stvorila ovo sve, da se samousklađuje i da nikog ne nagrađuje i ne kažnjava. Već je princip nagrade i kazne ugrađen u to kako mi djelujemo i da se sve samouravnotežuje i da se sve mora vratiti u ravnotežu. 

DR: Prepoznajem neke od odlika stare Bosanske crkve, dualizam i ravnoteža. 

AZ: Možda nesvjesno je ugrađeno kao princip u neki moj način. Tragam za tim univerzalnim principom koji vlada kosmosom i čini mi se da je ta apsolutna harmonija i princip samousklađenja nešto što želim približiti suvremenom čovjeku. Da shvate da Bog nije nešto ko nagrađuje, kažnjava, ako vjeruje u Boga. A ako ne vjeruje, sve jedno, taj princip postoji da li vjerovali ili ne. Postoji, funkcionira. A oni koji vjeruju mogu ga poistovjetit sa božanskim principom. Tako sam okupiran tim, pa ako se bavim virusima promišljam, naseljavenjm kosmosa, ako se prenapuči imaju čitave teorije, knjige, da ćemo moguće iseliti u kosmos. 

DR: Pretpostavljate da neće razvoj čovječanstva ići u krajnost. Niti u krajnju distopiju, niti u utopiju. 

AZ: Vjerojatno postoji potencijal. Opet je veza sa tim kad se sve uravnoteži da nastaje neka nova civilizacija. Neki novi oblik života kvalitetniji od ovoga. Neki skokovi vjerojatno postoje, ali realno nije to nikakav pesimizam i mnogi umni ljudi osjećaju da je ova civilizacija u ćorsokaku i da se mora dogoditi promjena paradigme, promjena stila života. Međutim, neće se ljudi dragovoljno uvjeriti da treba sortirati smeće, pa kao mora kaznom. Ali ima neka viša kazna, resetovanje na višoj razini, to uravnoteženje. Pa priče o općem potopu u povijesti čovječanstva je to već poznato. Sad temu potopa možemo ekstrapolirati kao neku drugu kataklizmu ekološku, armagedon. Tako da jeste uloga pisaca da upozoravaju na moguće scenarije i moguće posledice. Naravno da većina nas nema iluziju da mi možemo kao bitno promijeniti svijet. Međutim, može jedan stih dobro sročen, na bilo kom mjestu da obleti svijet i da negdje osvjesti ljude i napravi mali pomak u osvješćivanju. Jer mi se sad pouzdamo u to da sve probleme koje smo napravili možemo opet riješiti tehnologijom i znanošću. Međutim, postoji neka granica kada bude kasno. Kada više ništa neće pomoći. Naravno svi se uzdamo u neku lucidnost ''kišnog čovjeka'', to su ti ljudi koji ne znaju što sve znaju. To su ti geniji koji nose apsolutno znanje. Koji vide ono što niko ne vidi i mogu pronaći neko rješenje za spas čovječanstva. Ali to je isto kao da vjerujete u čarobnjake, u magiju. Mada ja doista vjerujem u znanje, u znanost, i u to da se to može dogoditi. Ali, možda postoji trenutak kad više nije moguće ništa uraditi, pa ni najgenijalniji um ne može ništa riješiti, nego sve sve mora slomiti da bi se nanovo krenulo.

Zapravo, teško je odgovoriti. Ja evo pokušavam u literaturi, u nekim pričama.

DR: Kada govorimo o tom procesu stvaranja zanima me kako teče pisanje. Pomenuli ste da od nekih priča nastanu romani. Znači li to da važi ideja da neprestano tragamo za jednom pričom? 

AZ: Pa tako je to. Ja se vrtim u krug nekog broj tema i stalno ih dorađujem. Ima i romana koji možda nikako neće biti završeni, pa vadim iz toga priče. Prežvakavamo neke teme i osperviramo više puta. Postoje neke opsesije čovječanstva. Primjetio sam da se bavim Metuzalemovim enzimom u više priča. Tu je neko tezu davno postavio. Neka vječna ospesija čovjeka da bi mogao biti dugovječan. To postoji i u Bibliji. Pa sam i u ovom romanu Onaj koji ne zna šta sve zna, ekstrapolirao tu priču o dugovječnosti. Shvatio sam da je antropološka bit čovjeka da se prenese to znanje i da dugovječnost ima samo jednu funkciju, a to je ta da se stvori potencijal za prenošenje znanja, jer je zanje za čovječanstvo vrlo bitno. Zapravo uloga tih, od Metuzalema i Noje, je upravo ta da nose i imali su to apsolutno znanje.

Danas kada kažete znanje mislite da on zna sve činjenice i o šarafima i o gumama i plastici... to nije to. Ta sposobnost da shvatite principe na kojima sve skupa funkcionira to je bitno prenijeti nekako novim generacijama.  Tako je znanje u fokusu moga stvaralaštva. Ali ne ovo o kome danas pričamo, jer smo izgubuli sposobnost razvijanja cjelovitog znanja. Za njegovanje genija. Nama geniji propadaju. U ovom našem okruženju tu more genija propadne. Zašto? Zato što je nekakav mentalitet da se nešto ne pravimo pametni, važni i onda nam završe na smetlištu povijesti. Imam tezu da na milion ili pet miliona, ima po jedan genije. Da ih ima podjednako u svim rasama i nacijama, ali da postoje određene skupine, ili države, koje to njeguju, otkrivaju, spašavaju i guraju. I one koje to potiskuju. Najcrnji vic je kad je dijete dobilo pet petica i otac mu kaže – ''Daj nemoj se pravit' pametan''. Da se ne hvali.

Mi ne njegujemo kult znanja i onda geniji propadaju ili moraju otići odavde. Evo Tesla je morao otići. Nije mogao biti Tesla da je ostao ovdje. Morao je otići u svijet gdje se znanju pridavala važnost i davala mogućnost da se istražuje, da se misli, da se piše i tako dalje. To je problem našeg ambijentna, kulturološki i civilizacijski, ovog balkanskog svijeta. Sad se bave antropolozi i kulturolozi zašto je to tako. 

DR: Izgleda da je to ono što radimo kroz naše festivale. Kao organizator festivala Škavakon iz Viteza i urednik izdanja, zar upravo to nije bila misija da postaknemo stvaralaštvo na ovim prostorima i pronađemo talentovane mlade i pružimo im priliku. Kako da ih podstaknemo? 

AZ: Pa evo festivali. Vrlo je važno da se mi okupljamo, da razgovaramo. Naravno, na drugoj strani su ovi koji su radili na tome da nekako uguše tu slobodnu misao. Pjesnici i književnici su to čuđenje u svijetu. Ima mislilaca i filozofa, teologa i svi su u nekim šemama. Jedini koji slobodnolebdeće misle i u najvećem slučaju nisu zarobljenici trendova su pjesnici, književnici. Vrlo je bitno omogućiti da se oni pojave, da napišu i da to objave. Jer vidite ovi koji sad upravljaju svijetom njima ne trebaju takvi umovi. Književnici nikom ne trebaju što se tiče vladajućih struktura. Malo je vladara shvatilo da su oni važni, pa su njegovali i čuvali, gradili i držali pod kontrolom na neki način, ili ih koristili za svoje potrebe. Malo ih je. I svaka aktivnost na tom polju da se pisci okupe, da objave to svoje, da uđe u javni prostor na bilo koji način i bilo kojem opsegu, je značajno. Zato i ti festivali. Ja ulažem ogroman trud u to priređivanje antologija, zbirki, panorama, knjiga. Imam u planu još nekoliko, prije svega antologiju BH fanatstične priče, a kasnije regionalnu. Bitan je taj književni aktivizam. To što radiš u Crnoj Gori, da imamo festival, da se okupe ljudi iz više regija, da dođe do cirkulacije ideja, duha, pozitivne energije, to doprinosi samoj biti opstajanja čovjeka. Borbi da ospatane i ova civilizacija. Da se u pravo vrijeme transformira, da se ne bi sve ovo raspalo. Sve su to aktivnosti koje imaju svoj duboki smisao, koje vlastodršci neće odmah prepoznati, ili će im smetati. Pa onda neće finansijski kao podržati, ili će vas neko opstruirati, ili finansijski ili medijski. Danas vam ne sjeku glave, ne stavljaju vas u zatvor. Ali vas odsjeku naprosto da nemate mogućnost učešća. Onda mi tražimo ove prostore Zoom, Facebok. Ljudi neprekidno traže novi prostor slobode. Moje je angažiranje u književnom svijetu u zadnje vrijeme primjećeno kao književni aktivizam. Da okupljam ljude, da priređujem, da organiziram festival. To ima neki svoj smisao, iako se čini kao jedna sizifovska aktivnost to što mi radimo, ali to može pokazati svoje pozitivne efekte. Ne mora odmah, ali vuče naprijed. 

DR: Upravo na tragu prenošenja znanja, šta je to što mladima možemo preporučiti da čitaju odakle da saznaju i šta to ostavlja utisak na Vas, što ste čitali? 

AZ: Ja u novije doba puno čitam, ali vrlo malo knjige za svoj gušt. Da imam vremena da čitam samo onako, zato što znam da je dobar pisac, zanimljiva tema. Zato što moram ocjenjivati u raznim natječajima. Pa imam oblasti koje pratim. Na primjer žensko pismo u poeziji, pa fanstaičnu priču u cijeloj regiji. Tako sad čitam Miodraga Jovanovića ili Almu Zornić, Bašeskijini snovi, zato što želim da imam potpuni uvid u fanatstične priče u ovoj regiji. Na svom blogu sam skupio oko 80 autora takvih priča i sad tražim kocept da pristupim izradi antologije. To pratim jer sam okupiram i u funkciji ideje jer mislim da ima neki poseban smisao izdvojiti najkvalitetnije što se događa na jezički srodnom prostoru.

Poruka je mladim ljudima da trebaju čitati. Evo na mobiteliu mogu kratke zgodice, viceve, anegdote, aforizme, bisere, pjesme. Sve može i na laptopu, koliko stane na ekran. Ali sugeriram mladim ljudima da pokušaju pronaći neku zonu svoga zanimanja i u toj zoni nekad uzeti papirnatu knjigu i doživiti to da pred spavanje čitate, a da ne buljite u ekran, da vam to ne jede vid. Ali tu postoji opasnost da ne čitamo samo ono što je u zoni nekog zanimanja, hobija, profesije, nego da moramo ponekada biti znatiželjni da iskočimo iz toga. Ta znatiželja je vrlo važna. To se meni nekoliko puta dogodilo i greškom i iznenadim se kako to proširi vidike. Treba znati čitati, pristup čitanju. Ne možemo sve pročitati, ali ni pratiti samo nešto usko, jer postoji opasnost da nas formiraju šta nas zanima, pa nam onda to serviraju. 

DR: Što se tiče toga šta je Vas izgrađivalo kao ličnost i pisca, postoji li tu neki izbor? 

AZ: Postoji, naravno. Orvelova 1984., zatim Hakslijev Divni novi svijet, ili Majstor i Margarita, Travnička hronika ili Starac i more. Postoji nekih mojih deset knjiga koje su me formirale, oblikovale i koje su mojih top deset. Evo recimo Andre Žid, Kovači lažnog novca, kad sam trebao napraviti prikaz neke knjige izroni mi iz podsvjesti ta knjiga. To su knjige koje su ostavile dubok trag. Naravno da sam čitao Viljemsona, Humanoidi i puno znanastvene fantastike iščitao, ali svejedno nije to samo jedna, već iz svih oblasti, jer se opasno malo zarobiti u to. Evo ovdje imam antologija tih fantastičnih priča i njemačkih, bugarskih, američkih, upravo ubog toga da čitam druge i drugačije. Ali se pokušavam fokusirati na ovu našu domaću, regionalnu scenu. Pokušavam se posvetiti da proniknem šta je to bit te scene i stvaratelja ovog podneblja. To je izazov, ali kad imate izazov imate i bolju motivaciju raditi. 

DR: Pominjali smo da se dešavaju situacije da korigujete svoja djela, uredite. Koliko je to značajno da imamo dobre urednike i stručnjake koji će pomoći da jedno djelo nastane? 

AZ: To je jako značajno pitanje. U našoj književnoj sceni je to najveći problem da nemamo dobrih urednika. Istina je da su sve Nobelovce stvorili dobri urednici. Ja govorim da dobri urednici obavezno autoru vrate rukopis da ga prepolovi, da ga popravlja. Jednom autoru sam vraćao rukopis pet godina. Možda izgleda da se ja pravim važan, ali mi je kasnije čovjek bio zahvalan. Neke sam autore presjekao i orkenuo u drugom smjeru. Uvijek kolegama dajem sugestije. Jednoj djevojci sam odgovorio na njenu poeziju - ako želite da budete u vrhu, onda morate još da radite. Nije se naljutia, već je previše pametna i radi na tome. Treba paziti ko je sujetan i onda reći dobro je i doviđenja, ali onaj ko ima potencijal da napravi više, dužni ste mu reći sugestije. Nekoliko pisaca je preradilo svoj tekst i zahvaljivalo mi. Bit je taj aktivizam. Da imamo i njegujemo urednike, a dobar urednik je zlatan vrijedan. Teško je to danas platiti, to je ozbiljan rad. Onda mi to sami uređujemo i onda je to katastrofa i prolazi ono što ne bi prošlo dobrom uredniku a učinilo bi knjigu duplo boljom. To je danas bitno, ali nismo svjesni. Okolnosti su takve, naklade i tržište je malo i ne može se sve ugraditi u cijenu. 

DR: Kad završite roman da li date nekom od kolega, iskusnih čitalaca? 

AZ Ja dajem i nekima koji nisu ni urednici, ni književnici. Prvo njima da pogledaju. Ako im se svidi onda u redu. To je čitljivo, da razumiju. Nekad kažu imaš previše likova, pa ne razumijem ovo. Dao sam jednoj profesorici i kaže nikako ne mogu dalje od početka. Shvatim da knjiga na početku ne valja i onda okrenem priču i počnem sa tom dramom ljubavnom, a onda se usput vratim na te početke. Zamjenio sam polovicu poglavlja i ispala je izvrsna knjiga. Mora da pogleda neko ko je dobar čitatelj. Ima ljudi koji ne znaju napisati, ali znaju čitati. Onaj ko je pametan odmah shvati gdje je greška. Bitno je stalno uređivati, popravljati i neko ko ima urednički gen i shvati problem vašeg teksta i da vam kvalitetne sugestije. Neko ko će vidjeti greške, nejasnoće i vratiti da doradite. I profesoru književnosti je bolje da svoj tekst da lektoru, jer će uočiti nešto što ovaj nije u stanju. Nije loše da neko radi lekturu i korekturu. To je dio finalizacije produkta. Dalje je pitanje promocije i festivali služe za to, zbog čega sam zahvalan REFESTICON-u, jer sam imao priliku promovirat svoje knjige.

AUDIO SNIMAK EMISIJE

Autor: Dragić Rabrenović

Foto: Foto: zoom print screen

Audio i video obrada: Sanida Kajević