Slovenački književnik Andrej Ivanuša, autor trinaest knjiga za djecu i odrasle, dobitnik značajnih nagrada za fanastiku, ističe kako kroz aktuelna razmišljanja i razgovare o tehnološkom napretku, traga za odgovorima šta bi se moglo desiti ljudskom rodu.
''Meni je najinteresantnije odgonetnuti kako će današnji izumi uticati na razvoj čovječanstva, ili kako će izgledati ljudski rod, ili neko društvo, za sto ili dvjesta godina. To su i teme o kojima pišem'', navodi Ivanuša, za emisiju Književno stvaralaštvo, koja se emituje na programu Radija Bijelo Polje.
U razgovoru sa Dragićem Rabrenovićem, pisac iz Maribora, urednik, esejista, filatelista, fotograf, otkriva kako je još prije škole naučio da čita, te da su mu priče objavljivane u školskim časopisima.
''Od početka su me privlačile avanture, priče o robotima, vanzemaljcima, mitološkim bićima i danas pišem o tome. Moja prva priča o čudesnom svijetu zeca Rona, je namjenjena djeci. Uči ih vrijednostima prijateljstva, o različitim predjelima, drugim kulturama. Obično polazim iz pozicije učitelja'', navodi autor mitološke poeme Vilindar i naučno-fantastičnih romana Sveto drvo, Svemirski brod Rea i zbirke kratkih priča Na rubu svijeta.
Iako je dobitnik nekih od najznačajnijih nagrada za fantastiku u Sloveniji, među kojima su Drejčekova nagrada, za najboljeg autora i najbolju priču 2011. godine, kao i nagrada Hudi maček (Strašan mačak), Grosmanovog festivala 2019. godine za životno djelo, Ivanuša kaže kako nikada nije razmišljao da radi nešto da bi dobio nagradu.
''Odlično je kada dobiješ nagradu. Iako nijesam pisao zbog nagrada, sa druge strane, to je neka potvrda da dobro pišeš i to te podstiče da pišeš dalje'', kaže autor čije su priče objavljene u različitim edicijama u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori.
Kada govori o procesu stvaralaštva Andrej Ivanuša otkriva da prvo napravi sinopsis, onda napiše glavne likove i njihove karakteristike. Ističe kako priču obavezno piše od početka do kraja, te da je važno da tekst odstoji nekoliko mjeseci, kako bi se pristupilo konačnom redigovanju.
Nakon profesije građevinskog inženjera i dugogodišnje izdavačke djelatnosti, Ivanuša je trenutno saradnik revije Supernova i član Upravnog odbora Celjskog književnog udruženja, koje organizuje festival fantastične književnosti Fanfest.
Kompletan razgovor možete pronaći na veb portalima www.radiobijelopolje.me ili www.refesticon.com ili na nekoj od veb platformi u audio i video formatu.
RAZGOVOR
DR: Otkud pored svih poslova kojima ste se bavili da prevlada fantastična književnost?
AI: U svakom slučaju sve je počelo od ranog djetinjstva. Obično djeca imaju medvjedića, pa spavaju sa njim. Ja sam imao jednu plastičnu figuru, koja je bila zapravo ronilac, ali za mene je bila Marsovac, astronaut. Uz to sam dobio i jednu knjigu od Milivoja Matošca Neposlušni robot, koja mi se jako sviđala. Još jedna stvar je bitna za moj početak stvaralaštva, to što sam još prije osnovne škole naučio čitati. Na ljeto prije polaska u školu sam već pročitao prvi dio Vinetua, od Karl Maja. Tata nije vjerovao pa me ispitivao o sadržaju i bio je iznenađen da ja to razumijem. Tako sam počeo čitati priče za djecu, a onda sam naveče pred spavanje to prepričavao mlađoj sestri. Kad bi mi ponestalo tih priča koje sam pročitao onda bi izmislio neku priču, fantastičnu, o patuljcima i čudnim bićima.
DR: Po struci ste građevinski inženjer, da li je ta grana Vašeg interesovanja za fantastikom, prevladala da odete u prirodne nauku, neku vrstu traganja za naučnim rješenjima?
AI: Da to je tako bilo. Razmišljao sam neko vrijeme i o meteorologiji, ali je građevinarstvo prevagnulo. To je ono kada na plaži praviš tvrđavice od pjeska, e to je bilo slično, jer sam mislio moram ovako nešto raditi u životu.
DR: To Vam nije smetalo da uplovite u svijet fantastike?
AI: Pa zapravo i ne. To je bilo ozbiljno, tehnički, matematika, statika, fizika, a sa druge strane je ono što nije tako opipljivo. Tako sam na taj način uravnotežio svoj život.
DR: Želimo da saznamo na koji način od ideje pisci dođu do djela. Do sada ste objavili 13 knjiga. Pišete i za djecu, čak je nastao jedan cijeli svijet o zecu Ronu i njegovim čudesnim putovanjima. Kako ste došli na ideju da se posvetite tom čudesnom svijetu?
AI: U svakom slučaju počeo sam pisati već u osnovnoj školi i tada su svi učitelji i nastavnici rekli da odlično pišem i da su moje priče najbolje. Objavljivane su mi priče u školskom časopisu. Čak sam kasnije u sedmom i osmom razredu pomagao kod štampanja i pripreme tog časopisa. U srednjoj građevinskoj školi sam počeo i da uređujem i napravio sam časopis Građevinac. Bila je to literarna revija zbog čega su svi bili iznenađeni.
Kada je riječ o pričama o zecu Ronu, koji je moj prvi rad, za njega je nekim čudom zaslužan i moj sin. Naime, ja sam mu pred spavanje, prije nego je pošao u školu, čitao razne priče. Najviše smo čitali o medvjediću Vini Puu, od Milnea. Kad je to završilo on kaže ja bih još neku priču slušao. Onda sam se sjetio da sam negdje ranije napisao priču kako je u zečje selo došao cirkus koji su vodili medvjedi, a imali su velikog zmaja u menažeriji, zvjerinjaku. Kada sam mu pročitao on je tražio – kako ide priča dalje? Tako sam morao za svako veče da pripremim po tri četiri stranice, što je trajalo. Imao sam sreću da zločeste čarobnice nisam ubio na početku, već su mogle poslužiti za nastavak. Dok sam našao izdavača bile su napisane četiri knjige. A imao sam i dobru kritiku od druge djece. Jedna anegdota je za to vezana kada smo išli na more djevojčica od naših susjeda je zaboravila da ponese knjige. Tada sam joj dao taj rukopis da pročita. Kad je završila bila je oduševljena. To me dodatno postaklo da tražim izdavača i idem dalje.
DR: Izgleda da je zapravo zec Ron je nastao kao pandan medvjediću?
AI: I jeste i nije. Uzeo sam neke ideje iz različitih dječjih priča i upotrijebio. Uglavnom je bilo važno da ima pet prijatelja i svaki od njih ima različite sposobnosti i ako želiš nešto uspjeti onda moraš sve sposobnosti udružiti kako bi mogli pobjediti neprijatelja. To je ta saradnja o čemu učim djecu. S druge strane sam ih učio o drugim narodima. Recimo u prvoj knjizi se putuje preko pustinje, u drugoj se ide na sjever, u trećoj na zapad preko močvara i mora, a na kraju je poplava i ide se u stepe na istoku. Tako su učili kako izgleda priroda i život u tim predjelima.
DR: Upoznajete ih sa različitim kulturama, ali i sa različitim mitskim stvorenjima?
AI: Da. Uglavnom sa drugim kulturama. Na jugu su zmije, onda imate vukove, kao životinje, a zapravo su to različiti arhetipi ljudskog roda na različitim djelovima svijeta, da se vidi kakva je razlika. I još uz to psihološki da se vidi kako se možeš braniti od ljudi koji ti žele napraviti zlo.
DR: Pored priča o zecu Ronu, stvarate i za odrasle. Među objavljenim romanima i zbirkama je i poema Vilindar?
AI: To je zasnovano na slovenskoj mitologiji kao epska pjesma. Već dugo kod nas niko nije uradio takvu epsku pjesmu, pa sam pokušao sa deset rima, sa slogovima. Uz to sam našao i dobrog ilustratora. Što je dodatno dalo vrijednost ovom djelu.
Tu su i neke druge knjige među kojim su Sveto drvo, Svemirski brod Rea, ili zbirka kratkih priča Na rubu svijeta.
Na primjer radnja romana Sveto drvo, se dešava na planeti guštera koji imaju tri pola, muški, ženski i srednji. Ta mi je ideja došla dok smo igrali Tokaro forest u Unreal turniru. Ideja je bila da se to može upotrijebiti kao planeta na kojoj se sve događa. Još je doprinio i filmski serijal Species (Vrste), gdje je ženka imala strastvenu vezu sa Zemljaninom. Razmišljao sam ako je neko tako strastven da može zaboraviti sve oko sebe, mora imati i treći pol koji će ih štititi. Tako je nastao poseban svijet koji je u potpunosti izgfrađen, sa religijom i svim karakteristikama.
Dok je za roman Svemirski brod Rea, ideja kako bi bilo da umjesto metalnog svemirskog broda napravim biološki brod koji će da naraste na nekoj hranjivoj kulturi i da ima inteligenciju. Ali pošto nema iskustva treba mu čovjek, a onda je najbolje da idu u simbiotski organizam i tako se stvari najbolje rješavaju.
DR: Pomenuli smo da ste objavili 13 djela, a dobili ste i važne književne nagrade. Među njima su nagrada Drejček, 2011. godine i nagrada Strašan mačak, 2019. godine za životno djelo na polju fanastike. Da li su te nagrade motiv ili je ipak motiv za pisanje što želite da prenesete ideju i emociju. Šta je to što pokreće pisca?
AI: Pa dobro je, odlično je, kada dobiješ nagradu. Ali nikada nijesam imao u glavi da radim nešto da bi dobio nagradu. Drejček nagrada je dobila naziv po romanu našeg pisca Vida Pečjaka, Drejček in trije Marsovčki (Dječak i tri Marsovca) o dječaku Andreju. U pitanju je bila nagrada za najboljeg autora i nagrada za najbolju priču iste te godine. Kada je riječ o nagradu Strašan mačak (Hudi maček), treba istaći da je dodjeljuje Grosmanov festival. U pitanju je jako veliki festival horora i vina koji se dugo održava kod nas. Tu dolaze brojni posjetioci iz Slovenije i inostranstva. Posljednji glumac Drakule je dobio nagradu za glumca. Moram priznati da sam bio jako iznenađen kada su me izabrali, jer su samo rekli moraš doći. Iako nijesam pisao zbog nagrada sa druge strane to je neka potvrda da dobro pišeš i to te podstiče da pišeš dalje.
DR: Znači li to da onda imate i dodatnu odgovornost prema čitaocima?
AI: Pa da. Onda se osjećam malo odgovornijim i onda treba malo ubrzati i bolje napraviti neke stvari.
DR: Motiv za pisanje je jedna, ideja druga stvar, a stvaralaštvo i rad na ideji nešto treće. Različiti autori nam različito govore o tome. Zanima nas kada dođete na ideju o čemu da pišete kako teče proces?
AI: U svakom slučaju najprije napišem na komadu papira, posebno ranije, ili u računar sada, tu ideju. Nekoliko rečenica koje te postiču. Moguće da nekada radiš odmah, a nekada kasnije, možda i godinu dana kasnije. Kad se radi na romanu onda pokušavam napraviti neki sinopsis da vidim kako će izgledati cijela priča. Mada će se kasnije i neke stvari mijenjati u svakom slučaju, ali uglavnom ona sredina ostaje. Onda napišem sve likove koji će biti glavni, njihove karakteristike. Možda se zapiše i neka rečenica koju će neko izgovoriti i uz to pišem priču. Priču obavezno pišem od početka do kraja. Tekst obavezno mora da odstoji u ladici. Treba ga ostaviti pa za tri, četiri mjeseca da se opet pročita. Treba da se vidi šta je višak, šta nedostaje, šta se može dodati. Tada se tekst malo brusi da dobro izgleda.
DR: Koliko puta se vraćate i redigujete tekst?
AI: Pa recimo za Vilindar, to je bilo tako da sam rekao - interesantna je ova mitologija, napraviću pet strofa. Tako je stajalo dva mjeseca. Nakon toga pogledam i kažem - pa što ne bih napisao cijelu pjesmu, poemu. Nakon dva mjeseca sam završio i opet poslije tri mjeseca se to sređivalo ritam, strofe. Nakon toga sam dao prijateljima da čitaju i kada su rekli – odlično, onda je moglo da ide u štampu.
DR: Kako izgleda jedan dan pisca u Sloveniji, posebno nakon što ste se rasteretili poslova u struci?
AI: Ranije je to bilo tako što sam prije podne išao na posao, a onda posijelopodne se završe neke sitnice i naveče sam pisao, do jedan ujutru, a vikendom i duže. Kada je neki odmor i tamo sam pisao, možda i po cijeli dan. Nekada se desi da ne pišem ni jedan dan, a onda opet po dva dana za redom samo pišem. Sada više pišem prije podne, nekada i poslije podne, ali uglavnom ne naveče. Tako da se to mijenja.
DR: Kako to izgleda kad sjednete za kompjuter da radite?
AI: Uglavom sjednem i pogledam nekoliko posljednjih rečenica i nastavim tamo gdje sam stao. Ponekad se desi da priča zastane i onda idem u šetnju, vratim se za sat i već imam nastavak u glavi i pišem dalje. Nekada se desi da ne mogu više da pišem jer radim paralelno više stvari. Trenutno radim na dvije stvari. Uz to uvijek su tu i različiti članci za internet portale. Ranije su to bili tekstovi za novine. Bilo je recimo u Dnevniku, to je drugi najveći dnevnik u Sloveniji, gdje sam imao preko 500 članaka o filateliji. Dok sam se bavio tim temama, danas je to malo opalo, jer se sakupljaju druge stvari. Pisao sam i za reviju Denar, o novcu, zatim o istoriji. Zbog toga često kažem da je istorija odlična učiteljica, samo smo mi loši učenici i uopšte ne slušamo. Imaju neke stvari koje su i danas iste kao i prije 2500 godina.
DR: Izgleda da ne slušamo dobro ili ne nalazimo dobre primjere?
AI: To je nešto što je u našim genima, u čovječjem rodu i ne mijenja se.
DR: Kad govorite o tome u kojem pravcu ide svijet i temama koje obrađujete uviđamo da imate priče u kojima promatrate sadašnjost, ali i dajete smjernice ili opomene za budućnost. To radite upravo kroz nove ideje i uvođenje naučne fantastike.
AI: Pa recimo dosta sam gledao televizijsku seriju koju je radio Mičio Kaku i čitao njegove knjige o tome šta će se desiti za 50 ili 100 godina. Baš u zbirci Na rubu svijeta, imaju tri, četiri priče koje su inspirisane tim saznanjima. Jedna priča koja je objavljena u antologiji Regia Fantastika, u Beogradu, radnja je smještena u narednih 1000 godina. Radi se o tome da je na planeti Zemlji sve uništeno, a da ljudi nakon smrti mogu svoje mozgove, karaktere, ideje, pretočiti u veliki kompjuter. Glavni lik, čovjek koji sjedi uz more i posmatra kako je sve uništeno dođe na ideju da poslije smrti ide u taj kompjuter kako bi povratio sva živa bića. Počeo je od puževa i morskih zvijezda, životinja kojih više nema i onda počeo razmišljati kako bi mogao da povrati i trilobite i dinosauruse i da pomoću tih kompjutera i tehničkih mogućnosti, da napravi zemlju biološki raznovrsnom.
DR: Koliko god da zvuči zastrašujuća ta budućnost, Vi pronalazite neke pozitivne strane.
AI: Možda. U nekim pričama iz zbirke Na rubu svijeta, je i dosta šale, humora. Na primjer priča Danas nije utorak, kad glavni lik nakon provoda sa društvom dolazi kući kod žene i kaže da su ga oteli vanzemaljci rastavili i ponovo ga sastavili, kao lego robota. Zabrinuta žena pomisli da nešto nije u redu sa njim, da je skrenuo. Međutim, kada je vidjela da ima nove spobnosti koje joj je pokazao u ljubavnim odnosima, onda je i ona poželjela da je rastave i sastave mali zeleni. Tako da sam prikazao nešto drugačiju priču od ustaljenih horor tema sa televizije kada vanzemaljci otimaju Zemljane. Malo humoristički.
DR: Taj humor je i satira i ironija savremnenog društva i čovječanstva zapravo.
AI: Pa jeste istina je.
DR: Poznavajući Vaš rad, gdje poput nekadašnjih autora fantastike uvodite i neke novitete, nove ideje, u naučnom i tehnološkom smislu i sredstva koja nijesu postojala, nameće se pitanje šta je to što pisci fantastike danas mogu da nam ponude. Da li su to neka predviđanja ili zapažanja o društvu? Šta je tu ključno?
AI: To je ono što se mijenja u sadašnjosti i u naučnoj fantastici. Nekada su ljudi uzimali neke tehničke mogućnosti. Kada razmislite na primjer Zvjezdane staze, tamo imamo malo stvari koje danas nijesu u upotrebi, sve ostalo postoji. Računari, za pojasom imamo komunikator, sve ono što su oni imali. Jedino sam iznenađen u svim tim naučno-fantastičnim djelima nigdje nisam našao tip 3D štampača. Niko ga nije pomenuo, a mi razmišljamo kako ćemo ga poslati na Mars i pomoću njega graditi naša prebivališta. To treba upotrebiti za neku priču koja se događa negdje u budućnosti. Na taj način ja tražim neke stvari o kojima se danas razmišlja i razgovara, kako bih uvidio šta bi se moglo desiti ljudskom rodu. Sa druge strane, kad je riječ o novim tehnologijama, jako brzo sam došao u kontakt sa internetom i bio sam bolji od mnogih vršnjaka u to doba, ali u svakom slučaju neke stvari koje danas vidimo šta se dešava na društvenim mrežama to je loše, ja sam očekivao mnogo bolje stvari.
DR: Neki od pisaca, poput Vilijama Gibsona, su pisali i o tim promjenama koje će internet i društvene mreže izazvati na čovječantsvo, dok još nijesu ni postojale.
AI: To je i meni najinteresantnije - kako će ovi današnji izumi uticati ili kako će izgledati ljudski rod ili neko društvo za 100 ili 200 godina. To su i teme o kojima pišem.
DR: Zanima nas odakle uspjevate da izvučete te teme. Da li je to iz životnog iskustva, putovanja, susreta ili onoga što ste čitali. Jer se obično kaže ''pišite o onome što najbolje poznajete''. To bi za fanatstiku bilo teško, jer teško poznavati svijetove koji su iza nas, ili ono što nam dolazi. Na koji način Vi sakupljate teme?
AI: Pa u svakom slučaju i sva fantastika se još uvijek tiče čovječanstva i ljudskog roda. Iako pričaš o planeti gdje su neka gušterolika bića, opet je priča o čovjeku, jer poznaješ samo to. Opet priču izvlačim iz više djelova, pozicija, jedno je recimo vlastito iskustvo ili razmišljanje. Jedno je što sam nešto doživio pa upotrijebim neki događaj. Dosta je i toga što vidim na televiziji ili u dokumentarnim programima. Dok je i jedan dio ono što se pročita, ili u naučnoj knjizi ili nekoj literarnoj. Onda kažeš - on je uzeo tu ideju, ali ja bi je malo drukčije upotrijebio. Jer je jako teško da sve bude originalno. Ima jedna priča da će kompjuteri pregledati djela nekih pisaca i ustanoviti da je određena knjiga ima svega 10 posto novog, a 90 posto je preuzeto iz ovih ili onih djela. Već smo na granici da vještačka inteligencija može to uraditi. Sa druge strane, ako bi neko napisao jednu trećinu nove knjige, e onda je to dobro literarno djelo, a ako bi napravio polovinu novog, onda si svjetski pisac, najbolji.
DR: Šta je to važno za jednog stvaraoca? Da li su to životna iskustva? Neko kaže da je potrebna tuga, turbulentna vremena, neuzvraćena ljubav. Šta je važno da se desi da bi neko postao dobar pisac?
AI: Ja više idem iz pozicije učitelja. Nekog ko kaže - e gledaj šta sam vidio, to sam pročitao, to sam doživio i desilo se tako i tako. Pogledaj šta bi se moglo desiti ako ne budeš to radio kako valja. Na taj način puno toga radim. A neke stvari su i došle ako sam bio i tužan ili se nešto desilo. Onda je pisanje bilo prilika da se onda rasteretiš preko toga. Psiholozi kažu da je dobro da nako nešto napiše jer će se lakše rasteretiti. Ili ako nijesi vješt u pisanju onda bar da pročitaš nešto.
DR: Pomenuli ste i to koliko želite mlade da edukujete o istoriji, ekologiji, ali i ljudskim osobinama.
AI: Jedna priča Zemlja pčela, je nastala iz tako. Imam prijatelje koji su pčelari, kod nas je u Sloveniji pčelarstvo jako razvijeno, i svi mi kažu idemo u vrtić ili škole govoriti o pčelama ali nema stručne literature za djecu. Tako mi sine ideja da napišem priču o dvoje djece koja se smanje na veličinu pčele i da ih ona povuče u panj i tu objasni šta pčele tamo rade. Pčelari su mi pružili i neku stručnu pomoć i kasnije rekli da odlično i jako dobro se prodaje.
DR: Kada već pominjete čitanje, možemo li saznati koji pisci ili djela su ostavili poseban utisak na Vas?
AI: U svakom slučaju kao što sam rekao od malena Karl Maj i način na koji priča te pustolovne pšriče, to mi se sviđa i nekako još upotrebljavam taj sistem. Onda takođe pomenuti Milivoj Matošec. Zatim slovenački pisac Janez Jalen i njegova trilogija Bobri (Dabrovi), o stanovnicima koji su prije nove ere naseljavali prostore oko velikog jezera kod današnje Ljubljane. U pitanju je istorijska priča dosta kvalitetno napravljena. Od inostranih pisaca u svakom slučaju se u poslednje vrijeme izdvaja Žan Mari Oel, kanadska spisateljica finskog porijekla, koja je napisala serijal od šest knjiga Djeca zemlje. U pitanju su priče smještene u praistorijskoj Evropi u kojima se dotiču odnosi kromanjonaca sa neandertalcima. Na primjer priča o djevojčici kojoj je zemljotres srušio pećinu u kojoj su živjeli ti praljudi i nađe je jedna žena iz neandertalskog roda koja se bavi biljkama i priča kako je u životu prošla, kako su ljudi pripitomili životinje. Tu se vidi da je jako mnogo prostudirala različitih stvari, od medicine, do istorije. Tako da i ja mnogo puta dosta istražujem i gledam da nađem neke stvari koje bih mogao upotrijebiti. Onda da kažem i knjiga Bambi, život u šumi, austrijskog autora Feliksa Saltena (rođen kao Sigmund Salcman), zatim Hajdi, priča o djevojčici u švajcarskim Alpima, autorke Johane Špiri.
Bilo je zatim različitih autora iz naučne fantastike. Na primjer Artur Klar je u svakom slučaju nevjerovatan. Onda Isak Asimov, i njega sam dosta čitao. Zatim Ursula legvin, njezini romani. Pa zapravo njena novela Svijet se zove šuma, je djelo na osnovu koga je potekao Avatar. To se vidi. Ljudi dolaze na planetu i počinju iskorištavati prirodna bogatsvta i bića se suprostave čovjeku. To je bila prva ekološka priča i mislim da je ona u to doba prešišala sve pisce, i muške i ženske.
DR: Pominje se da je i Džoana K. Roling u nekom dijelu, ne možda kopirala, ali zasnovala Hari Potera, po djelima Ursule Legvin, koja je već imala dječaka čarobnjaka. Tako da je bila preteča i za mnoge druge priče.
AI: Pa rekao sam ranije da uvijek imaš neku priču, ali nikada ta ideja osnovna nije sasvim sto posto tvoje. Možda ponekad, ali to je jako rijetko. Već iz starogrčke književnosti ima 15 osnovnih tema o životu i to se stalno vrti oko tih tema. Neki autori uzimaju jednu, neki tri i na taj način pokušavaju da ih ispirčaju na svoj način.
DR: Govorili ste i o tome da Vam je važna istorija i mitologija za pojedine priče. Šta čitate iz tih oblasti, kako se pripremate?
A: Što se tiče mitologije, kod nas je bio jedan etnolog koji je proučavao mitologiju i ima oko 12 knjiga o tome. On je razmišljao o tome da svaki narod ima nešto posebno i tako je našao za Sloveniju neke priče koje nigdje drugdje nije bilo. Znači da je endemično za određena područja. Recimo na Zapadu imaju patuljci, a kod nas u Sloveniji postoje patuljci koji se zovu Enc. Recimo, pronašao je da u drvetu imate dobrog duha, jer zdravlje dolazi zdrevlja – sa drveća, pa i ne samo sa drveća, već iz biljaka. I taj dobri duh služi ljudima. On je našao neke sasvim drugačije stvari. Ja sam to čitao, a imao sam sreću i da se susretnem sa njim nekoliko puta. Najviše smo razgovarali biću koje je kod nas oznato kao Podvodni čovjek, koji živi u rijeci pravi virove da potopi ljude. Imaju ih i drugi slavenski narodi, ali mnogo manje nego kod nas. Imam dosta tih stvari pa ću napisati priču na tu temu. Na taj način je sva mitološka priča potekla iz njegovih istraživanja, ali je to bilo suvoparno, naučno, stručno, a ja sam to nastojao da približim čitaocima.
DR: Postavlja se pitanje na koji način uspjevate da pretočite činjenice u jedan novi svijet?
AI: Pa to je zaslužan Tolkin. On je upotrijebio nordijsku mitologiju. Ono što je tamo recimo prsten, koji postoji u staroj mitologiji, on je samo drugačije to obradio. Ako je on to mogao kako mu se sviđalo, onda mogu i ja sa našom mitologijom.
DR: Sa tim dodatkom da je uključio zmajeve, vilenjake, hobite...
AI: Pa kada je riječ o zmajevima ja sam napisao i jedan esej na tu temu. Zmajeve imaju svi narodi na svijetu bez obzira gdje žive. Kada su došli u Ameriku i kod Inka su pronašli zmije ili zmijolike zmajeve, kao što je i kineski zmaj. Jedino planem bljuju evropski zmajevi. Razlike su u detaljima, ali svi imaju zmajeve.
DR: Kod nas se pisci često posvete epskoj fantastici gdje u priču uključe i zmajeve i vile. Pišu o pričama zasnovanim na predanjima. Da li kod Vas više bude tema o tome ili o naučnoj fantastici? Na koji način odlučite koji će biti podžanr?
AI: U nekom razdoblju sam čitao sve te priče sabrane slovenske, ruske, onda braća Grim i ostali pisci i neke kratke priče. To me privlači. Sa druge strane je naučna fantastika. To odlučim na početku da li će biti klasična naučna fantastika ili fantazijske priče. Recimo, imam i jednu priču u kojoj čovjek prođe kroz pukotinu i nađe se na drugoj planeti na kojoj su zmajevi. On razgovara sa zmejem koji mu objašnjava kako su im se svjetovi razdvojili i kako mu je žao što je do toga došlo. Na kraju ga ipak pojede, sa zaključkom da su ljudi baš ukusni. Ta priča je više naučna fantastika, više multiverzum, nego fantazija. Tako da se mogu pomiješati i različiti elementi. Naš kolega Bojan Ekselenski je to izvanredno uradio u svom djelu.
DR: Ekselenski je jedan od osnivača našeg partnerskog festivala koji se održava u Celju. čiji ste i Vi član. Kakva je situacija u Sloveniji kada knjiga dođe do izdavača?
AI: U Sloveniji je sa fantastikom jako loše. Uglavnom se tumači kao nešto što je za djecu i malo se podstiče u školama. Ja čak za Društvo pisaca u Sloveniji nisam ni ozbiljan pisac. To je loše razvijeno, zbog toga pokušavamo i preko festivala da promovišemo naše autore. Sa druge strane u poslednje vrijeme sa pojavom filmova poput Hari Potera ili filmova o vamprima, ljudi počinju da uzimaju to za ozbiljno. Ali evo na primjer Dina - Pješčana planeta, Frenka Herberta, je u Sloveniji prvi put objavljena tek nakon 60 godina. Dešava se i da neki čitaoci kažu da vole fanatstiku, ali čitaju na engleskom, jer misle da slovenski jezik nije najbolji za pisanje fanatstike. Kada im pokažemo šta naši autori pišu onda se iznende.
DR: Kod nas su Tolkin i Džoan K. Roling u lektiri za osnovne škole.
AI: Kod nas nisu. Bio je jedan autor, Vladimir Bartol, koji je napisao knjigu Alamut, 1938. godine, koja je postala lektira. Mada je napisana kao psihološka priča, na temu kako možeš čovjeku isprati mozak da postane ubica, asasin. Ta priča nas vodi u Iran 11. vijeka. Čak i to djelo dok se nije objavilo u Francuskoj, gdje su rekli kako je odličan roman, u Sloveniji je bilo loše primljeno. Nakon toga su ga uvrstili u lektiru za srednje škole.
DR: Možda to govori o nedovoljnom poznavanju književnosti. Pominjali smo neke od velikih pisaca koji su pisali ili pišu fantastiku. Među njima je svakako i Dostojevski koji ima i romane i priče fanastike. Čak možemo primjetiti da pomenuti roman Alamut, je više fantastika, koja nas podsjeća na neke priče sajber panka i teme gdje možemo da manipulišemo ljudima i pretvorimo ih u mašine.
AI: Taj slovenački roman je napisan između dva svjetska rata. Između ostalih, kada govorimo o pretečama, imamo i Ivana Tavčara, koji je još 1891. godine napisao kratku priču pod nazivom Godina 4000. gdje je pisao o budućnosti ljudskog roda. Tu tehničku revoluciju već živimo.
DR: Iako smo saznali šta ste i kako do sada pisali. Možemo li otkriti šta trenutno spremate?
AI: Radim na dvije knjige. Prva je naučno-fantastična i događa se u Slovenijapolisu, gdje je Slovenija opisana kao jedan veliki grad prekriven staklenom kupolom. Tu se sakupljaju putnici i iz cijelog svemira. Postoji gostionica koja se zove Kod Saturna i tu se još uvijek dobija dobro staro pivo, gdje su stolovi i stolice od drveta. Tao dolaze različiti likovi sa istraživanja ili putovanja po svemiru i pričaju priče šta im se desilo. Tamo je pet prijatelja, jedan je novinar, jedan je pisac i oni sa njima pričaju. Tako se pravi jedan omnibus različitih priča. Na taj način izmišljam različite svjetove. Postoji jedna tajna da gostioničar nikada ne kaže kako dobija hljeb i pivo, a to se otkiva na kraju.
Druga priča je istorijska. Mama mi je pričala o svom zemljaku koga su u selo između dva svjetska rata doveli francuski žandarmi. On je bio pomućen i pričao je kako je kopao zlato u Americi i da su mu to zlato ukrali gusari. Njemu se cijelo selo smijalo, govorili su ti si šašav, ti si lud. Pomislio sam - šta ako on govori istinu, i počeo pretraživati i našao sam sve relevantne podatke. Došao je na ostrvo Elis u Ameriku u jeku velike zlatne groznice, sa brdom Normandi iz Francuske. Onda je vjerovatno otišao tamo gdje je iskopao zlato. Jer onaj ko je imao zlato je mogao sebi priuštiti put nazad. Prvo rijekom Jukon, pa dalje. Onda sam tražio te gusare i našao brojne isječke iz novina na internetu koji govore o gusarima na rijeci Jukon koji su pljačkali te trapere. Sa druge strane Amerika ima propis ako si ga primio u zemlju, onda ako te izbace moraju te i vratiti odakle si došao. Isto tako je i sa Francuskom. Oni će te vratiti iz Francuske u tadašnju Jugoslaviju. To je istinita priča koja je za njih izgledala nevjerovatno. Sada radim na tome da istražim tu istoriju, da budem što uvjerljiviji i da sve uradim kako treba. Ima nekih nevjerovatnoh stvari. Na primjer 1894. godine kod nas se pričalo da je bilo jako hladno, nije bilo roda, da je bila zima usred ljeta. Na kraju se ustanovi da je razlog erupcija vulkana Krakatau, koji je cijelu sjevernu hemisferu prekrio prašinom i na kraju zaklonio sunčeve zrake. Zbog toga su se ljudi počeli iseljavati u Ameriku, gdje je bila bolja klima. Tako da će ovo biti prvi moj istorijski roman.
Autor: Dragić Rabrenović
Foto: zoom print screen
Audio i video obrada: Sanida Kajević
