Nekada jugoslovenski pisac, a danas književnik koji stvara i radi u Briselu, Velibor Čolić, ističe da piščevo sjećanje nije laž, ono je ljudsko i zato je jako važno da je to književnost. On je u razgovoru za emisiju Književno stvaralaštvo, koja se emituje na programu Radija Bijelo Polje, naveo kako posebno uživa da ispisuje književnost zasnovanu na iskustvu.

''Književnost mislim dopušta dva načina bavljenja istorijom i prošlošću – ili provjeravam apsolutno sve, svaki mogući detalj i u vremenu i prostoru ili se potpuno, kao ja, oslonimo na sopstveno sjećanje'', pojašnjava Čolić.

Ovogodišnji dobitnik nagrade Risto Ratković za poeziju, autor čije romane objavljuje francuski izdavač Galimar i čija su djela prevedena na brojne svjetske jezike, napominje da je u egzil otišao ne kao izbjeglica, već kao poražen čovjek. Zbog toga dodaje da bi se napisale takve knjige zasnovane na ličnom iskustvu neophodno je da to bude sa distancom, sa hladnom glavom.

''Za otvaranje trilogije o egzilu mi je bilo potrebno 25 godina, a da je zaokružim još deset'', pojašnjava Čolić, dok govori o temama koje uključuje u svoja djela.

On je u razgovoru sa Dragićem Rabrenovićem, govorio o tome koliko vremena je potrebno za nastanak romana, na koji način stvara, kako piše na francuskom jeziku, koliko rediguje i koliko je važan urednik u tom procesu.

Prema riječima autora romana koje objavljuje jedna od najvećih izdavačkih kuća u Francuskoj potrebna je velika borba da se obore takvi zidovi prema intelektualnom miljeu.

''Možeš postati milijarder, ali jedan od njih teško je biti'', kaže Čolić zaključujući kako je tokom godina stvaranja obarao čudne nevidljive zidove.

Za serijal posvećen istaknutim piscima Velivor Čolić je govorio o ličnim borbama, temama koje ga inspirišu, dnevnim navikama i važnosti da ispričamo našu priču, jer kako kaže, ako to mi ne uradimo, naći će se neko da nam objasni šta je bilo. 

Kompletan razgovor možete slušati ili gledati na kanalima Radija Bijelo Polje.

RAZGOVOR 

DR: U serijalu Književno stvaralaštvo razgovaramo sa našim istaknutim piscima o tome kako nastaje neko književno djelo. Nadam se da prihvatate to određenje kada kažemo naši autori i autori iz regiona. Obzirom na to da dugi niz godina živite i radite u inostranstvu, prije svega u Francuskoj, a sada u Belgiji. Iako ste književnik koji ima objavljene romane u najvećim izdavačkim kućama u Francuskoj, posebno važno za Bijelo Polje, Crnu Goru, pa i region, jeste da ste ovogodišnji dobitnik nagrade Risto Ratković za poeziju. Kuriozitet je i to da ste dobili nagradu za knjigu, za koju možemo reći da je u pitanju roman u poeziji. Možda da od toga počnemo sa razotkrivanjem vašeg stvaranja? 

VČ: Pa staro i opravdano je pitanje je koje su granice između poezije i proze? Da li je to samo tehnički? Ja kažem poezija je isprintana po sredini, a proza je na čitavoj stranici. Knjiga Emigrantska mantra, je pisana godinama, između dva romana. Ja sam izgleda previše brbljiv da bi bio pjesnik, pa pišem romane na francuskom jeziku, jeziku mog egzila. Nakon 30 godina egzila sam shvatio da treba ispoštovati jezik. To zovem rodni jezik. Ako se pojavi treba ga ispoštovati. Kada je riječ o nagrađenoj knjizi to se pojavilo kao krijesnice. Kad se počelo slagati počelo je ličiti na prozu, to je dalo neki međužanr. To je poezija. To je ritmizirana proza, gdje je ritam važan, gdje je dah važan. Treba ispoštovati dah. To sam pisao mnogo slušajući džez i velikana Džona Koltrejna, koji svira tenor saksofon. Ako liči na poeziju to sam htio, ako je proza desilo se usput. Ne treba mnogo književnik da misli o tome. Evo upravo završavam treći roman moje trilogije o egzilu. Roman je zidarski posao. Kada me jedan francuski novinar pitao da opišem godinu dana u životu jednog romansijera, rekao sam on je jedan mjesec arhitekta, a jedanaest mjeseci zidar. Poezija je nešto drugo. Ona je i lakša i teža za pisanje. Traži tjelo i dah. Onaj momenat Sjaj u travi, kako je rekao Volter. 

DR: Upravo to želimo da saznamo koje su poteškoće, koje teme Vas nadahnjuju i koje mogu da stvore neko djelo. Dolazimo do toga da u Vašem arhitektonskom poslu ono na čemu zidate prozno stvaralaštvo su teme o egzilu. Danas stvarate na francuskom, iako ste ranije imali objavljene knjige i Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, osvajali ste nagrade i kao zapažen autor ste se zaputili u egzil. Da li je to nešto što proizilazi iz Vašeg životnog iskustva ili kroz tuđe živote i sudbine uspjevate da izvučete iz stvarnosti i pretočite u roman? 

VČ: Prije svega ja ne pišem samo o egzilu. Kada se pogleda moja bibliografija ima tu svakakvih romana. Posebno mi je drag taj žanr latinoamerički magijski realizam. Napisao sam knjigu o romskoj muzici koju je Galimar objavio. Preveden je svugdje osim na naše jezike. Priča je o jednom orkestru koji ide preko Evrope i kroz stoljeća. Umiru i vraćaju se. Trebala je ta vremenska distanca.

kada govorimo o egzilu ja nisam dobrovoljno došao ovdje. Već sam došao '92-ge godine iz Bosne u Francusku, kad je nažalost bio taj teški, krvavi rat. Došao sam ne kao izbjeglica, već kao poražen čovjek. Poraz je bio potpuni, sve ono što sam mislio da vrijedi, da znam, da volim je nestalo pod gusjenicama tih ludih pukovnika i tenkova. U jednom momentu sam lud, što je ljudski, u jednom momentu sam čak i mrzio, što je isto ljudski. Da bi se napisale takve knjige sa distancom, sa hladnom glavom, čak i sa humorom, treba tu vrijeme. Meni je tu trebalo 25 godina dok otvorim tu trilogiju o egzilu i još deset da je zatvorim. Gdje osobno iskustvo postaje ona prva građa, baš gorki talog, kako je rekao veliki Danilo Kiš, kameni cement te građe, da bi se nadogradilo i da bi se napravila literatura. Kod mog izdavača Galimara u Parizu, na naslovici te knjige je ime pisca, naziv knjige, a u dnu piše - roman. To je za mene jako važno. To me odcarini od nekakvog svjedočanstva. Ja sam bio i novinar. Novinarstvo je drugo pisanje. Književnost mislim dopušta dva načina bavljenja istorijom i prošlošću – ili provjeravam apsolutno sve, svaki mogući detalj i u vremenu i prostoru ili se potpuno, kao ja, oslonimo na sopstveno sjećanje. Piščevo sjećanje nije laž, ono je ljudsko i zato je jako važno da je to literatura. Mislim da je jedno od velikih problema Jugoslavije, naših prostora, bilo što smo u jednom momentu pobrkali žanrove i počeli smo učiti književnost kao povijest, a povijest tretirati kao literaturu. Jako je važno što je roman i ostaje roman i sa svim onim što ulazi u roman. A istorijsku istinu pobijedi uvijek literatura. Danas da bi saznao kakva je bila Rusija 19-tog stoljeća uzmem i pročitam šta je pisao Dostojevski, a ne istorijske knjige. Kažem da pobjednici pišu istoriju, a poraženi literaturu. 

DR: Nadam se da smo zagrebali kroz ono kako nastaju teme i priče o čemu ćemo još pričati. Međutim, pomenuli ste magijski realizam, a kroz intervjue sto pominjali i Borhesa i neke od književnika koji stvaraju na taj način. takođe je i u Vašim djelima zastupljena ta doza fantastike. Čak i roman o Prvom svjetskom ratu, kao roman apsurda, pa i roman o romskom narodu kroz vjekove. Postavlja se pitanje koliko se oslanjate na taj segment fikcije, spekulativne fikcije, ili fantastike u svom stvaralaštvu? 

VČ: Mislim da je najuzaludniji posao provjeravati velike istine u književnosti. Svaki put kada se književnost počne baviti velikim istinama dokazivanjem, kad književnik koristi mi, umjesto ja, meni to da izvinite malo smrdi. Intervencija nečeg čudnog, nadnravnog, ne uvijek božanskog... ustvari život me interesira. To volim prvo kao čitalac. Što vjerovatno dolazi iz gimnazijskih dana, kada je to prevedeno '80-tih godina, ti valovi južno-američke, hispano-američke književnosti sa Markesom, Kortazarom, svim tim velikim piscima. Meni se to odmah dopalo. Čak po nekim zemljopisnim dodirnim tačkama naša bivša zemlja ima neke sličnosti sa njima. I ljudi su slični, što ima i dobro i loše, mi smo onakvi kakvi jesmo. To je to iskustvo, to je ta književnost koju ja uživam pisati. Lijepo slažem, pazim da rečenica bude lijepa na francuskom. Jer fantastika je klizav teren, ako smo nespremni neprecizni to ispadne glupo. Fantastika kao kod Borhesa ili kao kod Bulkakova.

Kada je riječ o voj trilogiji ona se pojavila sama, a ja uvijek poštujem ono što se pojavi. Ne tražimo mi knjige ili teme, nego one nas. Kao pisac imam druge probleme - da budem autentičan, stvaran, jer je to teško ako znamo da je istorija književnosti istorija egzila još od Odiseja. Tako je neophodan neki novi pogled u tretiranju teške sudbine ljudi koji su protjerani sa ognjišta. To traži drugu rigoroznu taktiku, poštenje prema sebi i poštenje prema čitaocu. To mi otvara vrata da humaniziram tog izbjeglicu, stranca, sirotinju, koji kuca stalno na vrata. Koji ulazi a da nije pozvan. To je strašno po nas. Nepozvani gost dolazi u bogate zemlje da bi živio i preživio, da bi se uspravio i da bi bio čovjek. Onda sklonim fantastiku, što ne znači da nema imaginacije. Roman dopušta sve. Jedna jedina točka je to jesmo li mi to književno dobro napisali ili ne. Kako kaže Milan Kundera, romanopisac nije dužan nikome ništa, osim možda malo Servantesu. 

DR: Pomenuli ste izdavača Galimara, za kojeg sam primjetio da objavljuju i Kunderine knjige, ali i Kamija i drugih poznatih svjetskiah autora. Toliko važan i značajan izdavač a Vi ste uspjeli da se nađete u tom društvu, među najvećim piscima, nobelovcima i da već šesti roman izlazi kod tog izdavača. Sigurno je to nešto posebno i važno za Vas. Na koji način ste to uspjeli? 

VČ: To sada ovako izgleda jednostavano i kao da čekaju samo mene. Ali u životu izbjeglice, a možda u životu svih nas, nema malih pobjeda. Taj moj put izbjeglice, nepismenog bosanca, koji dolazi u Francusku sa tri riječi francuskog Žan Pol Sartr, i to ispravljanje, to uspravljanje prema humanosti je nešto sa čime otvaram prvu knjigu o egzilu. Kad dolazim u Pariz na kolodvor osjetim se kao mala životinjica progonjena, sve što sam uradio do tada dobrog, a možda i lošeg, ja to zovem uspravljanje prema čovječnosti, humanosti. Taj put uspravljanja od životinjice prema čovjeku za mene je bio francuski jezik i francuska književnost.

Šta je život? Sto puta padneš i stojedan put se usrpaviš. Neprestana borba. Ja sam malo zajeban tip, kad su prve moje knjige prevođene paralelno sam učio i francuski, pošto mi se to nije dopalo, pa sam rekao ja ću to sam. Svi su se smijali. Počinjem savlađivanje postepeno, manji srednji klub, a onda kasnije za dobar klub i probam kod Galimara i oni to prihvate. Od tada ja pišem oni objave. Kad postaneš kućni pisac kod njih sve se mijenja. Dobijaš urednika i radiš sa urednikom, napredujemo zajedno. Ja napišem ono što su Mirko Kovač i Danilo Kiš zvali prva ruka, pošaljem uredniku on me sasječe kao sabljom, pa ja odgovaram. Tako četiri puta, dok ne dobijemo neku zadovoljavajuću formu mijenjamo rukopis. Uloga urednika je jako važna. Kako primjećujem na našim jezicima ta je uloga malo zapostavljena, iako je jedna od najvažnijih karika u stvaranju književnog djela. Sjećam se biblioteke Hit, u Zagrebu. To je uređivao Zlatko Crnković, koji je bio sinonim za dobrog jugoslovenskog  urednika. Na primjer u Parizu sam dosta vremena provodio sa prijateljem i piscem Vidosavom Stevanovićem, koji je uređivao u Bigzu i Nolitu. Ne znam da li sada toga kod nas ima na tako profesionalnom nivou. Mislim da je to zanimanje za sebe i da se ne može drugačije raditi. Ovog mog urednika, Žan-Mari Laklavetin (Jean-Marie Laclavetine), za koga smatrama da je najbolji na ovoj hemisferi, možda tamo negdje u Buenos Airesu ili Rio de Ženeru ima boljih. On je rigorozan samnom, nekad kažem mrzi me, a to je sve zbog jedne stvari - jer kad knjiga izađe kasno je. Rukpis je naše polje gdje oremo i kopamo. On je rigorozan Francuz, koji ima striktna pravila, a ja ponekad odem u to naše, ili moje pjesničko, što on spušta na zemlju, sa čisto književnim pitanjima ali je tako i dodatno zadovoljstvo kad naposljetku tako velika kuća objavi knjigu. 

DR: Govorite o egzilu i život stranca, čovjeka koji se treba prilagoditi, ali već ste duže u državama Evropske unije. U jednom razgovoru ste pomenuli da taj Zapad ima dozvoljene ambiciije za strance, da je možda najteže postati jedan od njih, pod znacima navoda. Ako možemo da pravimo paralelu u bilo kom smislu, jer ne bih volio da pravimo podjele. Međutim, pominjali ste da nije lako postati intelektualac. Kako je to postati stvaralac u svijetu na primjer francuke, ruske ili engleske književnosti? 

VČ: Za rusku i englesku ne znam, ali za francusku garantiram. Ima tu jedan tekst integriran u moj roman Knjiga odlazaka, gdje kažem da imaju dozvoljena zanimanja za strance. Praviš doner kebab, ti si zidar - može, nogomet - može, možeš zaraditi mnogo novaca, ali kad vi pokažete ambiciju da postanete jedan od njih, onda se zapitaju šta hoće ovaj? Otkud ovaj odjednom? Recimo moja karijera kao francuskog pisca počinje sa konfetama, kao karneval. Ja sam onaj koji je simpatičan, koji je sam naučio jezik i piše nešto na francuskom. Može čak biti kao primjer pa kažu - evo vidi se da može. Tako da sam imao odlične kritike, svugdje su me zvali na televizije, za razgovore, a sada kada je ozbiljnije, prethodna knjiga je imala prve negativne kritike. Što znači da ovo moje postaje ozbiljno. Paradoks, ali je tako. Sad su komentari - ovaj nešto piše za Galimar. U međuvremenu su meni dali i neke nagrade i postavlja se pitanje otkud ovaj? Tako da onaj simpatični Balkanac, ili kako me već vide, je postao nešto obiljnije u svakom slučaju, a ambcija je nešto novo za njih. Imaju istina pisaca koji dolaze iz vana i koji žive tu, ali nema mnogo pisaca kao ja koji su potpuno promijenili jezik. Ima i stranaca koji su počeli da pišu na francuskom, čak i stranaca po imenu, ali su rođeni u Francuskoj, što je druga tematika. Tako da je to interesanto kada sam to objavio često su me pitali - da li Vi to stvarno osjećate. Rekao sam - pa jeste. Možeš postati milijarder, ali jedan od njih teško je biti. Danas mi se desi da se izvinjavam ko sam, šta sam. Ekstremna desnica kažu da im uzimamo mjesto. Znači čudne sam nevidljive zidove obarao. Ja ostajem. Pojavljuju se zvijezde padalice, a ja uporno objavljujem knjige. Hoću nešto da kažem, zauzimam prostor, ne dam im da pričaju gluposti o tom egzilu. Svaki put kada se tako neko od kolega, teška buržoazija, pojavi i kaže kako je to nešto romantično, ja im ne dam i kažem da u tome nema ništa romantično, ako si gladan a ne znaš zatražiti komad kruha.

Stoga matram da su to nevidljivi zidovi u jednom svijetu koji treba da je otvoren kao književnost, a ustvari je zatvoren. Igraj nogomet, pravi kuće, ali mi smo pametni. To je tako. Potrebna je velika borba da se obore takvi zidovi prema intelektualnom miljeu. 

DR: Svjedoci smo da ima naših autora po evropskim državama koji su donekle uspjeli, ali moramo se složiti da je mali broj. Neki od njih su i pisali o temama egzila. Upravo zbog toga Vas ovo pitam. Imali ste jednu borbu da se udaljite od sveg zla i onog što se loše dešavalo na ovim prostorima, a onda i drugu borbu da budete intelektualna ili književna elita u državi u kojoj ste se nastanili. Pitanje je ako bi iz tog procesa Vašeg životnog puta došli na proces stvaralači, šta je ono što vas motiviše da stvarate, da idete iz romana u roman? Šta Vas pokreće u tolikim borbama? 

VČ: Iskreno da kažem godinama sve teže sjednem da bih počeo roman. Ima sto boljih načina za provesti život. Međutim, kad već sjednem malo brundam, vrdam, ali ne odustajem. Ima to pitanje čemu sve to, zašto? Ima pitanje - Da li što ću putovati u Ženevu, Njujork, ili što me zovu u Brisel? To je sve prvih mjeseci pisanja. Sve je interesantnije od početka pisanja romana. Međutim, kad se to počne odmotavati, kad građa dobije ozbiljniju, puniju formu, sve to pada u vodu i to postaje i alfa i omega i početak i kraj svih mojih ljudskih, koje su različite od književnih, želja.

Često interveniram na fakultetima i srednjim školama u Francuskoj gdje im uvijek kažem pričajte djeco. Jer ako ništa ne kažete uvijek će neko govoriti umjesto vas. Ako predsjednik, ministar, direktor policije, govori umjesto mene - to je diktatura. Kažem pričaj, piši tu svoju priču jer će se već neko sjetit i ispričat tu tvoju priču. Ne može - ovo je moja priča.

U tom procesu stvaranja, ovaj će najnoviji roman uzeti četiri godine mog života, dio zdravlja. Kako bi Pekić rekao Godine koje su pojeli skakavci. To je taj motor koji u početku brekće i sporo se pali, ali onda nema stajanja. Sad, kada sam treća ruka, očekujem objavljivanje najvjerovatnije u januaru 2024. godine. Radim ujutru zbog jezika. Jedna kava da uđem i dvije da izađem iz teksta. Po tri četiri sata pisanja. Probao sam i duže, ali ne može se više. Probao sam i u četiri ujutru da pišem, ali ujutru je najpogodnije. Upravo jedan od razloga i što sam uklonio alkohol iz mog života je to što francuski jezik ne dopušta maglu u glavi. Tehnički ni bolest, ni mamurluk, već potpuno čisto razmišljanje u formi. Motor je to. Pretpostavljam ako mi ne ispričamo našu priču, naći će se neko da nam objasni šta je bilo. 

DR: Upravo to želimo da saznamo u procesu stvaranja - kako od ideje dolazi do knjige? Bili ste novinar, imali ste profesiju koja je bila posvećena pisanju za ugledne časopise, novine, tekstovi uglavnom o muzici. Kako ste uspjevali tada da pronađete vrijeme za pisanje, a kako sada kao profesionalni književnik? 

VČ: Kako je to bilo? Bilo je tako što sam dao otkaz kao novinar. Možda malo ludo, finansijski  neopravdano. Primjetio sam da s tim novinarskim poslom, koji je kao hobotnica koja je širila krake i uzimala previše vremena za moj osobni život, a i za profesionalni. Bilo mi je nemoguće uskladiti novinarski posao, brzinu, rokove, život novinara, mnogo duhana, kave, sa ovim načinom gdje posebno pazim šta ću napisati za romane. Osim toga moji novinski članci su završavali nakon dva dana u papiru na kome žena guli krompir, ili kao novine za brisanje prozora. Vidio sam da nemam druge ambicije osim te i da nema ništa drugo moje što ostaje iza mene osim tih romana. Shvatio sam u jednom momentu, baš kako je moja novinarska karijera rasla, da je to potpuno pojelo, požderalo, moje književno pisanje. Bila je ogromna pauza literatnom u pisanju od šest, sedam godina. U tom momentu se i novinarstvo mijenja, počinju blogovi, svi postaju kritičari, svi znaju sve. Rekoh da ja na vrijeme dam otkaz, dok ovo nije uništilo i ovo malo talenta što mi je dat. Tada počinjem pisati na francuskom. Osim toga bilo je tu i učešće na raznim festivalima, književnim salonima, brojna predavanja. Kada sam se ja pojavio tada nije bilo sređeno, a danas imaju jasno definirani cjenovnici gdje se koliko i za šta plaća. Tu je i mnogo putovanja. Mislim da ppoznajem Francusku sto puta bolje od naše bivše zemlje. Dok pisanje na francskom otvara i druga vrata. Otvara prema Belgiji, dio Švicarske, Kanade. Obraćam se potencijalno 300 miliona ljudi, što omogućava da se raširi prostor. Mislim da književnik sanja samo to da se obrati potencijalno što više ljudi. Kami je rekao ''Moje granice su granice franscuskog jezika''.

Osim toga sa godinama gluposti prođu. Napravio sam novu ljestvicu vrijednosti - šta je stvarno važno i zadovoljan sam svojim životom, lijepo ide. Nema ništa ljepše za pisca kad ima odjek kod različitih ljudi, u Češkoj, Crnoj Gori, Turskoj. Uvijek kažem - riječ sama po sebi nije ništa, riječ uvijek dobije oblik uha koji ga sluša. 

DR: Prenosite poruku i isplatio se još jedan važan korak u vašoj karijeri, prelaska u drugu državu, drugo društvo i u drugu profesiju na kraju. Osim toga što na fancuskom dopirete do velikog auditorijuma mogućnosti su i veće jer se knjige prevode na brojne svjetske jezike, engleski, italijanski, španski, ove naše? 

VČ: Prevodi idu kako idu. Ja uvijek kažem moje su knjige previše ozbiljne da bi prevodili muškarci, to moraju žene kao superiornija bića. Probao sam i sam prevoditi moje knjige i brzo shvatio da ustvari pišem novu knjigu na našem, a ne da prevodim. Tako u prevodima iz Beograda, Sarajeva ili Zagreba, ja samo malo interveniram. Negdje sam odgovoran za kvalitetu, negdje nisam. U Turskoj kad me prevedu knjige su tanke. Na nekim jezicima mogu nešto prepoznati. Drago je čovjeku da to njegovo što je napisano odjekne u Parizu, Beogradu, Tirani...

Prevodi proširuju. Sve što proširuje i ide prema većem, prema daljem, to je bolje za pisca. Ne možemo u malim, zatvorenim jezicima, književnostima napredovati. Ako smo pominjali Borhesa onda znamo - svijet je biblioteka. Svijet je i ružno i ratovi, ali nemamo pravo izolirati. Evo upravo su završili prevod moje knjige na albanski jezik i volio bih da me pozovu da vidim kako ljudi žive tamo. Pisac ide za knjigama. 

DR: Ono što je bilo pitanje novinara iz Francuske - Vaša jedna godina, sada se pitamo kako izgleda jed dan kod Vas? 

VČ: Moj francuski jezik i rad na romanu zahtjevaju jutro, prirodno, kada se probudim, bez šoka budilnika. Ispostavilo se oko osam sati. To zovem randevu sa tekstom, sastanak. Sve što mi je dopušteno je jaka crna kava. Doručak me malo uspava. Uzmem slušalice, nađem dobar džez i polako ulazim u tekst. To traje par sati, efikasno tri sata. Primjetio sam ako baš insistiram da nastavim, onda to ujutru izbrišem.

Najvažnije što sam postigao iskustvom je da budem nemilosrdan sa svojim tekstom. To je Kiš govorio - gumica i brisanje je važno koliko i pisanje. Od 8 do 12 sati pišem, poslije toga sve vrijeme imam za sebe. Primjetio sam ako promašim dva-tri dana onda se osjećam loše. Ne može drukčije, to je teški posao zidanja. Ako pred kraj poglavlja vidimo da se kula nagnula, onda ruši, popravljaj, u lijevo ili desno. Možda imaju književni genijalci koji odmah znaju kako to ide, ja na žalost ili na radost nijesam. Kad smo već kod latinoamerikanaca, možemo zamsliti koji posao je iza Kortazara da postigne onu lakoću i jasnoću pisanja. Ja tažim neku vrstu jasnoće sadašnjeg vremena. Prvo napišem tekst sve u prošlom vremenu, a onda sistematski sve prevodim u prezent, koji daje tu urgentnost tekstu. U francuskom je još toliko važnije, da je to u krajnjem drugi tekst. Isti tekst u prošlom vremenu i u sadašnjem daje dvije različite knjige. U pitanju je mnogo tehničkog posla ali sve se to sklapa u nešto što će postati roman. Zbog toga smatram da su ti dnevni rituali jako važni. 

DR: Da za to nekoliko sati rada imate određni kvantitet? Koliko postignete da napišete, jer ste toliko posvećeni stilu. 

VČ: Dam sve od sebe pa kako izađe. Radim u četiri, pet ruku. Prva i druga su najproduktivnije, a recimo treća je jako važna. Skoro najdosadniji, ali i najvažniji dio posla. Par mjeseci priču koja je naprirodnije izlazila u prošlom vremenu prebacujem u sadašnje vrijeme. Poglavlje po poglavlje. Češće brišem nego što dodajem, neke zagrade, objašnjenja izbacujem. Ponovo ću poslati uredniku i onda idemo u konačnu verziju. Iako sam tekst davno završio, sada je u toku sređivanje, koje je manje kreativno, ali mi daje pravo da poredim naš rad na romanu kao vrstu zidanja cigle po ciglu i prihvatanja sopstvenih grešaka. Zbog toga uvijek ponavljam važnost urednika u tom poslu. 

DR: Pomenuli ste da takvo stvaranje romana izgleda poput zidanja. Međutim, da li prije nego sjednete da stvarate, imate koncept po kome radite? Znate li kako će se odvijati priča, znate li kraj, kako to izgleda? 

VČ: Za ovu trilogiju o egzilu imao sam ideju da prvi dio bude dolazak i učenje jezika, da drugi dio bude već sam pisac, a da treći dio bude kao neki bumerang koji se vraća u naše prostore, kao otkud ja tu. Što kaže urednik - ovo bi trebao biti roman moje zrelosti. To si bile ideje. Za te tri knjige bilo je potrebno deset godina. Šta se sve u tom periodu dešavalo i lijepe i ružne stvari.

Probao sam i brže pisati, iako je isplativije to se ne može dopustiti. Ipak knjiga ostaje. Mogu da se šalim na književnim večerima i da se nasmijemo, ali knjiga ostaje. Tu posebno pazim. Mora biti sto posto moja, sto posto ja.

U toj ideji su tri glave teme, ostalo je sve na terenu. Izbacivanje, prebacivanje, sječa, dodavanja, nada, baznađe, ljutnja, život, selidbe. Tako da je to predug posao da bi bilo nekakvih planova. Jedino znam da ne mogu ubiti glavnog junaka, pošto sam to ja. Pa i ta forma Ja, me obavezuje drukčije. Bez obzira što često skrenem u književnost, to ja me obavezuje da ne izmišljam, da ne valjam prevelike gluposti o glavnom liku koji je Velibor Čolić. 

DR: Pomenuli ste neka od Vaših djela, među njima su i roman Ederelezi, Sarajevo omnibus, Kod Alberta i druge. Međutim, kada govorimo o kreiranju svijeta, roman Arhanđeli, je drugačija tematika. Da li ste imali jednu ideju i poruku sa temom o zlu u čovjeku, kroz četiri priče o ubistvu djevojčice? Da li ste prvo imali ideju šta želite da kažete, a onda ste kreirali likove? 

VČ: To je moj prvi roman napisan na francuskom jeziku. Ideja je bila o zlu. Ideja nije ništa novo. Pitanje je - koliko u nama ima monstruma i koliko u čudovištu ima nas? Jesmo li mi koji sudimo čudovištu sretni što mi nismo čudovište. Tu se postavlja pitanje o zlu, o žrtvi i krvniku. Tu je bilo polemike i nesporazuma sa kritikom. Logično je da pisac, ili čovjek, uzme poziciju žrtve. Ja pokušavam dodati ljudskost, ljudsku crtu, krvniku. To nažalost nije nikakav vanzemaljac, to smo mi. To je Andrić jednom napisao o rušenju i građenju, o dobrom i zlu - kao neodvojivim djelovima naše ljudskosti. Kada je kritika u Francuskoj upitala šta je ovo, moj odgovor je bio - to je sve čovjek, sa svim onim što je ružno i ne valja, na žalost. Ja to pravim kao parabalu o četiri arhanđela koji su izbačeni. To smo mi, nekakva vrsta onog zla, ne biblijskog, već metafizičkog kome dajem ime, prezime, debljinu, širinu, dubinu, tom krvniku. Plan je bio, a i podnaslov romana je A kapela, samo goli ljudski glas, nema nikakvih dodataka, čak su rekli da je nasilje u toj knjizi neizdrživo. Alli ne možemo dodati muziku kao u holivudskim filmovima. Neki su to dobro pročitali, a bilo je čak i prozivanje Velibor je fašista, što je apurdno da se branim. Možda ne treba tako i sad možda ne bi tako uradio, ali to stoji tako. Taj akt monstruoznosti - da li oduzima ljudskost. Na žalost ja gledam tako da je samo čovjek napravio zlo čovjeku. Književnost je sve samo ne statistika. 

DR: Pomenuli ste neke istaknute pisce Latinoamerike, ali i neke evropske velikane, ali još nijeste pomenuli jednog od autora čije Vam je stvaranje posebno važno, a to je Edgar Alan Po. 

VČ: On je toliko dobar. To je još dječačka fascinacija, osmi ili prvi razred kada sam to čitao. Fascinacija koja ostaje. Vrsta mitskog pisca koji dođe iz tame ponudi nam nevjerovatne priče i nestane u tami. Ta tamna strana, nesvjesni smo kad smo mladi, tamna strana naših sudbina je fenomenalna. Istovremeno precizno pisanje i veliki majstor forme, koja je potpuno zapostavljena u Francuskoj, majstor kratke priče. On ostaje koa dobri-zlobni duh koji gleda moju svakodnevnu pisaniju. Kasnije su se pojavili i drugi amerikanci kao što je Džek Keruak, pisac koji se ne boji emocija. To je fenomenalno, on otvori košulju i da nam svoju emociju. Dok sa druge strane francuska književnost ima najveći broj nobelovaca na svijetu, ali je buržoaska. Francuski pisac je uvijek dobro jeo i pio i nema tih korijena u radničkoj klasi, nema Hemingveja, Bukovskog. Možda zbog toga vole te Amerikance i možda zato vole moje knjige. Kod te čisto francuske besprekorne književnosti je malo tog proživljenog, ako dopuštate, pisca koji nije dovoljno najebao u životu. Što svakako ništa ne mora da znači. Jer ima jedna mjera, a to je talenat pisca, ostalo je sve - snalazi se kako možeš. 

DR: Kažete da ste pri dolasku u Francusku znali svega tri rječi na tom jeziku i to:  Žan Pol Sart, književnik koji je odbio da primi Nobelovu nagradu. Možda je upravo time pomutio taj elitistički pristup? 

VČ: Pa vidimo da je sve postalo politički, pa i te nagrade. Sartr je odbio primiti. Sama ideja da su književna djela u nekoj vrsti takmičjenja, je diskutabilna. Ja sam prihvatio tu igru. Književnost je mali dio tog velikog šoubiznisa. To je mala oaza. Obraćamo se znatno manjem broju ljudi, najinteligentnijem soju, a to su čitaoci. Neko može da ima deset miliona pregleda, ali mi pisci možda deset hiljada. Imam kolege koje kada se pojave pred publikom zatrokiraju, dok ih ja zabavljam. Sve dok ne izdaš sebe, ni knjigu, sve je dopušteno. Ja ih nasmijem, uplašim i to shvatam kao dio toga posla. Ljudi očekuju da im ispričamo priču. 

DR: Siguran sam da je još jedna važna tema kod stvaranja, a to je priprema. Da li podrazumijeva vaš život, čitanje, ili priremu za nastanak određene knjige, šta se od svega uzima na kraju? 

VČ: Mislim da ne možemo kao nogometaši ići na pripreme na planinu, ali za mene je priprema pisanje. Tačno je da knjiga ima sav taj ciklus, putovanja, ali i tišina je potrebna. Čak i detalji. Na primjer kad sam pisao Sarajaveski omnibus, istraživao sam kakvu vrstu brkova su nosili Franacuzi, a kakvu Ausutrijanci 1914. godine. Za mene su važni detalji. Ako pišemo fantastičnu knjigu o stvarnosti padamo ili ostajemo na detaljima. 

DR: Šta je važno da bi neko postao pisac? 

VČ: Talenat je sam po sebi važan. Ne treba provocirati da sam ja pisac. Ako jesam to će se pojaviti samo u jednom momentu i nemamo izbora. Književnost prvo postane ljubav, pa strast i na kraju zanat. Nemamo mi zbora. Inače savjeta nema kako postati pisac. Ako mladi misle na novac bolje da rade nešto drugo, isplativije.

 AUDIO SNIMAK EMISIJE

Autor: Dragić Rabrenović

Foto: zoom print screen

Audio i video obrada: Sanida Kajević