„Mislim da je za svakoga pisca ta ideja stvaranja svijeta ono što ga motivira. Ta proizvodnja čuda“, kaže Ivica Prtenjača, pisac iz Hrvatske za emisiju Književno stvaralaštvo koja se emituje na programu Radija Bijelo Polje.

Novinar, višestruko nagrađivan književnik, pisac poezije i proze, u razgovoru sa Dragićem Rabrenovićem kaže da za njega pisanje znači bolje razumjeti svijet i ljude, ali i ljudsko ponašanje i ono što ti se na kraju krajeva u životu događa.

Dobitnik nagrade Vladimir Nazor i VBZ za romane, kao i nagrade Risto Ratković za poeziju ističe kako su nagrade posljedica ozbiljnog bavljenja književnošću, pristupa, literarne novia, te da je nekada potrebno i malo sreće.

Prtenjača ističe da iz autobiografije u posljednje vrijeme izvlači brojne teme koje se nađu u romanima i novoj zbirkci kratkih priča Kino Sloga.

„Živio sam okružen raznim vjerama, jezicima, običajima, stilovima života, što me veoma obogatilo I ponosan sam na taj dio svog odrastanja. Fikcionizirao sam vlastitu povjest, neke stvari su se dogodile, neke nisu i ta autobiografičnost mi je u zadnje vrijeme veliki izvor tema, ali naravno uvijek je to fikcija, uvijek su to izmišljotine, ja im pridajem veliku važnost i mislim da one kreiraju pisca i da bez njih ne nastaje književnost“, napominje autor romana brdo, Tiho rušenje, Plivač i Sine, idemo kući i dodaje da je roman Albert spreman za štampu dok upravo radi na rukopisu pod nazivom Odeon.

Prtenjača ističe kako je stil brusio čitajući i pišući poeziju.

„Priprema je cijeli život. Svakodnevno čitanje, slušanje muzike, promišljanje, oživljavanje nekog svijeta“, sve to je po njegovim riječima značajno za jednog pisca.

Mladim autorima je savjetovao da pišu svoju priču i da budu slobodni. „Pisanje je prostor slobode i igre, i treba nekada pustiti podsvjesti da govori iz njih, da ih oblikuje“, navodi pisac koja živi i stvara u Zagrebu i dodaje da je bila ljubav osnovna.

„Ljubav je najači pokretač, ja sam uvijek pripadao svijetu knjiga i književnosti“, zaključuje Prtenjača, u razgovoru za emisiju koja se emituje u sklopu projekta REFESTICON – književno stvaralaštvo. 

RAZGOVOR 

DR: Ivica Prtenjača je hrvatski novinar, višestruko nagrađivan književnik, piše poeziju i prozu, dramske tekstove. Između ostalih dva puta je dobio nagradu VBZ za najbolji roman, ali i nagradu Risto Ratković za knjigu pjesama. Razgovaramo o tome kako piše i šta mu je značajno u procesu proznog stvaralaštva. 

IP: Često sam dobijao nagrade, jedna od dražih je nagrada Risto Ratković, koju sam dobio 2010. godine. Smatram tu manifestaciju važnom i dobrom, gdje se mješaju generacije i poetike, i uvijek rado dođem u Bijelo Polje, imam tamo i prijatelje. I hvala što ste me se sjetili. 

DR: Imajući u vidu Vaše stvaralaštvo, pitanje koje se nameće jeste, gdje se bolje snalazite kada je u pitanju poezija ili proza? Na koji način lakše izrazite sebe? 

IP: Posljednjih desetak godina to je svakako proza, to su romani, što kraći što duži. Evo nedavno mi je izašla i knjiga priča, koja je lako mogla postati roman. Međutim htio sam pisati priče. U knjizi je 37 kratkih priča. Već desetak godina moj izraz je prozni izraz. Istina objavio sam jednu knjigu pjesama koja je nastajala u tom ljetnjem periodu, kada sam na moru i kada nemam mnogo vremena za pisanje proze, kada je previše lijepo biti na otvorenom.

Tako kažem to je proza, romani rednom, različite tematike, u biti nastaju u mom procesu kao odgovori jedan na drugi. Sve je počelo romanom Brdo, 2014. godine, posle toga sam objavio roman Tiho rušenje, (2017), potom Plivač (2019) i roman Sine, idemo kući, sam objavio 2021. godine. U međuvremenu sam napisao i jedan roman koji je gotov i čeka svoje objavljivanje.

Zbirku priča sam nazvao Kino Sloga, zato što u Rijeci, gradu u kome sam živio postojalo je kino koje se tako zvalo. Ja nisam išao u njega jer je zatvoreno prije nego sam se rodio, ali mi se to svidjelo. To su priče o djetinjstvu. Mom odrastanju u Rijeci, tom najvećem lučkom gradu u bivšoj Jugoslaviji. Gdje su dolazili ljudi sa prostora cijele bivše Jugoslavije. Rijeka je bila veliko industrijsko-lučko središte i ja sam tamo živio okružen raznim vjerama, raznim jezicima, okružen raznim običajima, stilovima života, što me veoma obogatilo. Od malena sam viđao žene u dimijama, saznao da neki ljudi slave drugačijeg Boga od nekih drugih. Sve me to učinilo silno bogatim čovjekom i nekako ponosnim na taj dio svog odrastanja. Gdje je moja obitelj koja je hrvatska, porijeklom iz Dalmacije, jako dobro funkcionirala u našem susjedstvu ili komšiluku, u velikoj solidarnosti pri gradnji kuća, pri ispraćaju u vojsku, i sličnim stvarima. Mi smo tada sve slavili od Bajrama, do raznih Božića, Dana Republike. Sve se slavilo i sve se iskreno poštovalo. Ali se mnogo radilo fizički, teško, to je bilo radničko naselje. Ja sam jako srećan da sam o tome napisao te priče. Da sam neke ljude koji su odavno pokojni možda i oživio na taj način. 

DR: Upravo se u Vašim romanima posebno ističe taj dio autobiografskog i često u intervjuima pominjete da ste iz Rijeke, da ste tamo odrastali i da je taj dio života uticao na Vaše stvaralaštvo. Čak u najnovijem romanu koji je objavljen, Sine, idemo kući, za koji ste dobili nagradu VBZ, i tu imamo tih autobiografskih djelova. Da li se priče zasnivaju na tom polazištu, a onda dolazi dio mašte, fikcije? Kako teče taj proces kad pođete od ideje? 

IP: Taj roman Sine idemo kući mi je jako važan jer je između ostalog nagrađen i nagradom Vladimir Nazor, to je najveća državna nagrada u Hrvatskoj za umjetnost. Knjiga se već prevodi na engleski jezik i uskoro će izaći u Londonu, ali i u Sjevernoj Makedoniji. Osnova te knjige je autobiografska, govori o gubitku oca, o smrti oca, o borbi sa očevom bolešću i borbi sa našim zdravstvenim sustavom. Koliko vidim i u Crnoj Gori su poprilično loše situacije s ljekovima, sa zdravstvenim doprinosima, dosta pratim političku situaciju u Crnoj Gori i nikako mi nije drago čuti sa kojim se problemima ljudi susreću i na koji način se reflektira taj politički nered na običnoga čovjeka, jer ljudi to nisu zaslužili. Ja donekle to pišem rubno, o toj borbi sa apsurdom zdravstvenog sustava. Da se teško bolesnom čovjeku pomogne da se vrati iz bolnice i umre svojoj kući. To su jedine želje koje ima i mislim da ih treba ispoštovati. Taj sin zajedno sa svojom majkom kreće u tu bitku i oni je dobijaju. Da bi bilo još sumornije priča je datirana u februar 2020. godine kad počinje pandemija, kada se bolnice zatvaraju, kada ne možemo našim bolesnicima, kada ne znamo oćemo li svi pomrijeti od toga, je li na pomolu apokalipsa, i tu počinje moj roman, na hodnicima te bolnice. Ali da pokažem koliko je život moćan, taj sin se preko gledanja triju  fotografija vraća u zajedničko djetinjstvo kada je njegov otac bio živ i kada su se događale puno zabavnije, toplije, životnije, interesantnije stvari. On gleda fotografije sa tri vjenčanja, na kojima su oni kao obitelj bili pozvani. Kad govorimo o autobiografskom mnoge su stvari tu autobiografske, ali one koje se na prvu loptu čine kao takve često to nisu. Recimo od te tri fotografije koje ja detaljno opisujem, postoji samo jedna. Bilo je i onih stvari i problema koji su se desili u toj bolnici, ali ja sam ih preskočio. Ja sam fikcionizirao vlastitu povjest, neke stvari su se dogodile neke nisu i ta autobiografičnost mi je u zadnje vrijeme veliki izvor tema, ali naravno uvijek je to fikcija, uvijek su to izmišljotine, ja im pridajem veliku važnost i mislim da one kreiraju pisca i da bez njih ne nastaje književnost. Dakle za književnost nije dovoljna potresna, tragična stvarnost, za književnost je potreban književni dar i mogućnost stvaranja priče, fikcionalizacije od svega i svačega, recimo u romanu Tiho rušenje, nema ni jedne poveznice sa autobiografijom, u romanu Brdo, tek malo, u romanu Plivač, tek osrednje, a u romanu Albert, ovom koji će biti objavljen prije ljeta naredne godine, ništa nije dio moje biografije, ali je priča suvremena, ali nije fantastična. 

DR: Kad pominjemo nove romane i prevode, treba pomenuti da imate i brojne prevode na svjetske jezike, i nagrade, da li ste očekivali kad ste počeli da pišete ili ste zapravo započeli iz tog razmatranja situacije društva? Iako često kažete da ne želite da pričate o aktuelnim političkim dešavanjima provlačite ih kroz priče, da li je u pitanju život penzionera koji je bio profesor, pa zapostavljen u društvu. Da li su Vas podstakle teme odrastanje, društvena zbilja oko nas, ili ste se nadali nagradama pa ste počeli da stvarate? 

IP: Nagrade su divne zato što čovjek kupi sebi komad namještaja ili nešto slično tome, pogotovu kad su finansijske naravi, a ako nije onda je to priznanje. Ja imam i priznanja. Naravno da nisam pisao za nagrade. Krasnu je rečenicu rekao glasoviti srpski glumac Miki Manojlović - da nagrade nisu važne ako ih imaš.

Nagrade su posljedica ozbiljnog bavljenja književnošću, pristupa, literarne razine, a nekada i malo sreće da eto baš vas izaberu od 140 romana. Kao što su mene dva puta odabrali za nagradu VBZ, gdje se rukopisi šalju pod šifrom. Kasnije se vidi da je bilo uglednih autora koji su objavili desetak, dvadeset knjiga. Treba imati sreće, možda neku temu koja je prominentna, onako ljepljiva. Recimo ta knjiga Brdo, koja je jako uspjela, po kojoj ćemo snimati igrani film, dobili smo financije, prevedena je na desetak jezika, dobila je dobre kritike u Njemačkoj i Poljskoj. Ona govori o slobodi. Govori o tome kako jedan čovjek ostavlja jako dobro plaćen posao portparola u Zagrebačkom muzeju i odlazi na jedan neimenovani jadranski otok. Penje se na brdo i tri mjeseca provodi u karauli koja je ostala od Italijana, gdje odlučuje čuvati taj otok od požara. Pretvara se u nadglednika tog otoka, ulazi u tkivo tog otočkog života i doživljava punu životnu, osobnu promjenu i vraća se kao slobodan čovjek u neslobodan svijet. Zato je ta knjiga jako dobro uspjela, jer govori o ideji slobode, o nekakvom bijegu, a to malo tko ne zamišlja. Mi živimo poprilično u neslobodnim vremenima, jako smo opterećeni, pritisnuti, što egzistencijom, što društvenom nesigurnošću, pa evo sada i nekakvom ratnom prijetnjom konstantno i onda je ta ideja slobode jako zamamna, privlačna. 

DR: Posebno kod Vašeg stvaralaštva privlače pažnju jasne, kratke rečenice, stil kojim stvarate? Romani nas jasno i glasno upućuju na srž. Na koji način ste brusili taj način izražavanja? Da li je uticalo ono što ste čitali i bavljenje novinarstvom? 

IP: Moja novinarska piča je jednostvana. Pisao sam samo kolumne, nikada vijesti, i po koji intervju sam radio sa ljudima koji su mi bili zanimljivi od Ante Tomića, Arsena Dedića i slično. Nekada napravim i mali omaž kad umre neko ko mi je bio drag. Moje novinarstvo je prije svega vezano za radijski rostor gdje kreiram i vodim emisije i to ne povezujem sa svojom književnosšću.

Ja sam svoj stil brusio čitajući, jako jako mnogo i pišući poeziju. Ja sam do 30 godine pisao poeziju. Puno sam pisao. Od dvadesete do tridesete svoje godine sam napisao 600 pjesama samo za vježbu. Napravio sam ciklus koji se zvao Pisanje oslobađa i pisao sam do broja 600. Numerirao sam svaku pjesmu. Pisao sam nadrealističku poeziju, prve misli, poeziju u rimi, jednosatvno sam vježbao. Bavio sam se rukometom, puno sam trenirao i shvatio da se stvari mogu navježbati i da se napredak može vidjeti. Kada sam to dovršio onda sam spremio i nikad nisam objavio. To je još kod mene u Rijeci u konobi, pisano na pisaćoj mašini Oliveti. Kao što spominje Jevrem Brković ''Koliko smo noći nas dvoje proveli licem uz lice'', kada svojoj pisaćoj mašini piše ljubavnu pjesmu. Tako sam ja jako volio tu svoju Oliveticu, nikada nisam pisao rukom, valjda imam pregrube ruke za pisanje poezije. Nisam objavio te pjesme, ali sam se tom vježbom jednostavno uzdigao na jednu razinu koja me zadovoljavala. Onda sam nastavio pisati i od kad objavljujem nikad nisam imao viškove, nikad nisam ništa bacio. Sve što sam napisao za određenu knjigu je ušlo u tu knjigu, objavljeno je. Naravno da za svaku zbirku pjesama imam desetak, dvadeset  pjesama koje nisam uvrstio u zbirku, za knjigu priča su ostale dvije tri priče, u romanu ostane po koje poglavlje.

Recimo genijalan savjet o pisanju romana, a jednostavan našao sam u romanu Albera Kamija, Prvi čovjek. Njegov roman o djetinjstvu, koji je nađen u automoilu kada su on i Galimarov nećak poginuli, u saobraćaju. Tada je pronađen taj rukopis, koje su tek 1994. godine ćerka Katrin i supruga redigirale i objavile zajedno sa Kamijevim noticama, uputima samome sebi. Na jednom mjestu piše: ''Napisati jedno veliko poglavlje o ujaku Žaku, pa ga  izostaviti''. Recimo to je važno za pisca, da se stalno piše, ali kada se sastavlja knjiga, kada se gradi roman, onda je neke stvari napisane potrebno izostaviti. One negdje moraju postojati, ali nijesu konkretno za tu knjigu. Tako sam se i ja vodio tim savjetima. Jedan od boljih savjeta mi je dao naš veliki pjesnik Danijel Dragojević, kada me pitao ''Znate li Vi kako se piše roman?'', ja sam rekao ne znam, Vi mi recite. Rekao je ''Roman se piše onako kako mislite da treba, pa obrnuto''. 

DR: Savjeti koji će sigurno koristiti mladima koji žele da se bave pisanjem. 

IP: Kad smo kod pisanja najiskreniji savjet koji bi dao mladim ljudima kada pišu je da pišu svoju priču i da budu slobodni. Dakle pisanje je prostor slobode i igre,  da nekad puste toj podsvjesti da govori iz njih, da ih oblikuje. To je vaše, to je vaš svijet i ta sloboda da ga stvarate je vaša. To je moja poruka. 

DR: Kada ste već pomenuli pisaću mašinu, sada su drugačije stvari aktuelne. Kako teče Vaš jedan stvaralački dan? Da li postoji određeno vrijeme kada pišete? Na koji način pristupate tekstu? 

IP: Što se tiče organizacije mog vremena ja preko dana živim jedan običan život. Družim se s ljudima, idem na radio, pripremam emisije, obavljam neke stvari, a naveče oko sedam, osam ili devet, kako kad, sjednem za kompjuter. Imam jedan mali prostor desetak kilometara od Zagreba, sjednem u auto odvezem se i pišem. Nikad ne radim više od dva-tri sata u komadu, jer pišem poprilično intenzivno, brzo pišem. Imam sreću da je moja rečenica pročišćena, da je ta konekcija između misli i teksta dosta solidna, tako da stvari nastaju brzo. Kada pišem prozu onda radim svaki dan. Pauza je jedan dan maksimalno ako se ne stigne, ako se ne može, ako ne osjećaš da si za to, ali ne više od toga. Za prozu je važan taj kontinuitet, jer jedan tekst navire iz onog od prethodnog dana. Imate logičnu priču, onda su likovi logičniji, ne zaboravite šta je onaj lik od prije tri-četiri stranice rekao. To je vrlo važno. Za prozu je jako važan kontituitet. Neki ljudi rade nacrte, skiciraju priče, romane...

DR: Da li i Vi radite neki nacrt, imate li ideju kako će se odvijati? 

IP: Ne. Jedna od mojih preokupacija dok sam bio klinac je da ležim i buljim u plafon. Iz toga, te dokolice, nastaju priče. Ja sve u biti oblikujem u glavi, a iz iz nekog trenutka prethodno napisanog, onda se logično neke stari razvijaju. Za roman mislim da je najvažnije napisati prvih 30 do 50 stranica, barem u romanima koje ja pišem i koje volim, postaviti stvari, onda kasnije taj tekst radi za tebe. Što više teksta imaš on više radi za tebe. Više je mogućnosti za priču, za razvoj lika, za atmosferu, za završetak. 

DR: Da li imate kraj, jer neko od autora kaže da nema, a drugi da ga u početku osmisli? 

IP: Za neke knjige imam kraj. Kao za knjigu Brdo, gdje mi je bilo jasno da će se glavni lik vratiti sa tog otoka. Za, recimo, Tiho rušenje, nisam imao kraj već je nastao sam sa sobom. Dok za roman Sine, idemo kući, sam imao kraj, taj izlazak iz bolnice. Ali do kraja treba stići. Jako je važno ono što će se desiti između početka i kraja, ali za kraj je važno da je elegantan i nezaboravan. To je ono sa čime izlazite iz kina, izlazite sa predstave, zatvarate knjigu. To kada pisac piše kraj knjige mora biti svjestan da ga piše i mora istovremeno biti ushićen što je došao do kraja i jako nesrećan što je tako, to mora biti jedan miks osjećaja za koji je onda dobro da se reflektira kroz tekst. 

DR: Onda izgleda da taj kraj koji Vas je ostavio sjetnim, jer ste završili, vodi Vas u neki novi početak, u novi roman. Čak ste to na početku pomenuli. 

IP: Da, jedan roman nastaje kao odgovor na drugi. Evo recimo primjer je roman Brdo, koji se događa ljeti na otoku, dok se Tiho rušenje, odvija u dva zatvorena prostora, prvi prostor je u jednom irskom pabu, a drugi je stan u Zagrebu, sa visokim plafonima gdje živi profesor Vukoja. Tiho rušenje, je odgovor na svjetlost iz prethodnog romana, ta tama i zatvoren prostor. 

DR: Nekada kažu da pisci tragaju za tom jednom pričom, možda je taj slučaj sa novom knjigom od 37 priča koje ste mogli spojiti u roman? 

IP: Nisam ih htio spojiti. One su se mogle spojiti, ali ja to nisam želio. Želio sam imati knjigu priča i želio sam da između dešavanja u njima postoji malo zraka. Jedan provodni motiv postoji o dječaku koji u jednu gostionicu nosi rakiju za prodaju i od tog novca kupuje karte za kino. Taj se motiv ponavlja u nekim pričama, tako da su neki kritičari rekli da bi mogao biti roman, ali me nije zanimalo. Već imam taj svježi roman Sine, idemo kući, u pripremi je roman Albert, a pišem i roman koji je potpuna fikcija, čija se radnja događa u Parizu, koji govori o hrvatskom pjesniku koji odlazi na jedan festival i odlučuje ostati i ne želi se vratiti u Hrvatsku. Silno me zabavlja pisanje o tom romanu jer ja nemam pojma o Parizu i onda sve izmišljam od imena ulica, do imena hotela. Jedno što znam je da postoji trg i na tom trgu je istoimeno kino Odeon, Pa će se i roman zvati Odeon. 

DR: Pomenuli ste da je nekada važno za određenu tematiku istraživanje i priprema. Obzirom da radite teme koje su Vam već poznate, ne zalazite u istorijske teme, šta je onda priprema kod Vas? 

IP: Priprema je cijeli život. Svakodnevno čitanje, slušanje muzike, promišljanje, oživljavanje nekog svijeta. Da biste pisali o vlastitoj prošlosti morate temeljito oživjeti te ljude kojih više nema. Ono što vam stvarno nedostaje to morate izmisliti, tako da je cijeli život priprema za pisanje i nekada se čini da je to pisanje važnije od života. Naravno da nije. I ne treba biti, ali da bismo pisali na taj način da nekome možemo promijeniti život onda tome trebamo na taj način i pristupiti. Trebamo uzeti tu Kafkinu sjekiru i opaliti po tom zaleđenom moru u nama. O tome se radi, to je snaga pisanja. 

DR: Siguno ne slučajno pominjemo i Kafku i Kamija. Upravo ono što sam prepoznao kod Vas, jeste taj pristup. Mi radimo festival fantastične književnosti i ovaj serijal je dio tog projekta. Zbog toga se iz tog ugla gledano može primjetiti da ta spekupativna fikcija, ili fantastika, koja se pronalazi i kod Kamija i Kafke, koji su tumačeni kao pisci realizma, može prepoznati i kod Vas. 

IP: Drago mi je da ste me stavili u tako dobro društvo. Svaka riječ je ustvari fantastika, svaki prijenos u jezik je čista fantastika. Ono što mi vidimo je jedna stvarnost, ono što mi izgovorimo o tome je druga stvarnost. Meni je ideja fantastične književnosti bliska još od čitanja Borhesa. U Hrvatskoj su postojali prije četrdesetak godina fantastičari Borthesovci. Dosta naših pisaca je pisalo na tom tragu, fantastične priče i romane. Meni je to blisko jer otvara mogućnost mašti i širi prostor slobodi pisanja. Zadnji koga sam čitao jeste Roberto Bolanjo, kod koga toga ima poprilično i on to radi vrlo moćno. Nisam neko ko piše žanrovsku kniiževnost, pišem svoje priče, ali mi je sasvim jasno da sam cijelo vrijeme u prostoru fanatstičnoga, pa čak i u prostoru bajke, ne samo na razini atmosfere, nego i na razini nekih literatnih činjenica. 

DR: Već smo pomenuli neke od pisaca tako da se nameće pitanje koga bi ste posebo izdvojili? 

IP: Pa ja sam čitao jako mnogo poezije, sve moguće što je došlo do mene kada je riječ o Hrvatskoj, regionalnoj, pa i svjetskoj poeziji naravno. Što se tiče proznih autora naravno od lektirnih svih mogućih, ali meni je u mom djetinjstvu veoma važan bio Mirsolav Krleža. Ali i dana danas. Ako vi hodata po Zagrebu on je pun Krleže. Možda je danas aktualniji nego ikada, osim u svoje virjeme. Baš sam šetao juče po tim elitnim Zagrebačkim kvartovima, brdima, gdje su te vile, svojevremeno židovske, pa su ih ustaše otele, pa su nacionalizirane, pa su sad opet podijeljene, a ima i tih vila skorojevića, ima sirotinje, ima svega. Dakle vi vidite Krležu na svakom tom pločniku. On mi je bio važan i mislim da je veoma aktualan i to kako on piše to je apsolutno svjetski fenomen. Njegova rečenica i ta erudicija je stravična. Naravno da sam volio i mnoge druge, a kad govorimo o fantastici evo jedne moje preporuke za jedan fantastičan roman pod nazivom Okrug Sinistra, koga je napisao mađarski pisac Adam Bodor. Bio sam oduševljen i tim likovima, koji se pojavljuju, to preporučujem mladima. 

DR: Kad govorite o tome da je u Vašem životu ostavilo trag to kako ste i gdje odrastali, šta ste čitali, a znamo da ste već prepozati autor u Hrvatskoj, regionu i šire, nameće se jedno od pitanja koje se provlači i kroz ovaj serijal - a to je talenat i rad. Šta je važno? Neprestano čitanje iz koga će se izrodi pisanje ili životne okolnosti, teško odrastanje. Ili jednostavno mora da se radi da biste postali staralac, umjetnik? 

IP: Kod mene je sve to krenulo iz ljubavi prema čitanju. Oduvijek sam kao dijete imao knjige, nikada nisam imao igračke. Rano sam počeo čitati i čitao sam intenzivno. To mi je bio prozor u bolji svijet, u avanturu, u igru, u zabavu. Pri tom sam dosta i radio, fizičke poslove vrlo često, i naučio sam vrlo rano vrijednost rada, Naučio sam da ono što se možda čini nemogućim u prvom koraku, već u drugom je lakše rješivo, a nakon tisućitog ili milijunitog to je riješeno. Stvorio sam jednu upornost, koju sam dobio i preko sporta. Igrao sam rukomet, vrlo grub sport i treba pretrpjeti dosta boli. Ali ljubav je bila osnovna, ljubav je najači pokretač, ja sam uvijek pripadao svijetu knjiga i književnosti. A šta je važno za stvaranje? Naš trener je uvijek govorio ''Igrač bez talenta mora mnogo trenirati, a igrač sa talentom još više jer onda je sve njegovo''. Naravno, važan je talent, bez talenta nema ničega. Ali i rad. Kao i ta kombinacija toga da se čovjek osjeća slobodnim dok to radi, da je u pravome trenutku na pravom mjestu u svom životu. To je taj osjećaj koji je važan dok se piše. Da znaš da tebi to treba, da ćeš si stvoriti nešto za sebe, ali i sve oko sebe, da ćeš samoga sebe stvoriti. Da ćeš stvoriti nekakvu realciju preko koje ćeš bolje razumjeti svijet i ljude i ljudsko ponašanje i ono što ti se na kraju krajeva u životu događa. To je za mene pisanje. Ali naravno i proizvodnja čuda. Mislim da je za svakoga pisca ta ideja stvaranja svijeta ono što ga motivira. Imamo taj talent i nepošteno je prokratiti ga i proživjeti život bez pokušaja da se realizira. 

DR: Čini se da ste upravo zaokuružili našu priču jer se vraćamo na to unutrašnje. Počeli smo od ličnog, pomenuli ste rad, stvaraje i dokolicu. Ono što nastaje iz te dokolice zapravo nije jednako što i neki rad koji nas opterećuje, već rad koji nas oplemenjuje. Kao i ono što u nekom trenutku iz naše svijesti i podsvijesti treba da izađe. Sada ste nam to i objasnili i možda smo došli do odgovora makar na prvo pitanje, ako ostala nijesmo uspjeli da dokučimo. Jer sam siguran da postoji još tema. Možda za sami kraj da kažemo šta su to poteškoće, a šta dobre strane u procesu od ideje koju ima autor, do toga da se knjiga pojavi na policama? Imate iskustva i u izdavaštvu, promociji, organizovanju manifestacija. Šta je danas važno za autora na Zapadnom Balkanu? 

IP: Za autora je jako važno da ima dobrog urednika. Urednik je čovjek koji od rukopisa napravi knjigu. Ta potpora je važna jer često urednici motiviraju autora, pritišću ga i hrabre da neke stvari naprave. Urednik je jedna veoma važna činjenica u životu autora. Druga stvar je nakladnik, dakle izdavač. Treća su stvar mediji i književna publika. Na kraju krajeva i sam autor, način na koji on pristupa tome, na koji stoji iza vlastite knjige. Tu sam uvijek imao sreću i dobru suradnju, jer treba biti uporan, raditi što ozbiljnije, treba biti aktivan. U zadanje vrijeme vidim da su mnogi ljudi aktivni na društvenim mrežama, pisci su se zaljepili za to. Međutim, nekako istovremeno sa tom, gotovo, ovisnošću postojanja na društvenim mrežama, objavljuju sve manje ili sve lošije kniige. Tu je dakle neki disbalans. Mislim da pisac mora voljeti, cijeniti svoju samoću. Stvari nastaju u samoći. Naš posao je tihi obrt. Kako bi rekao pokojni Arsen Dedić ''posao od samoće''. Sve ostalo je naš društveni ulog na koji način ćemo tu našu oblikovanu samoću onda prezentirati i ponuditi čitateljskoj publici. Pisac ne postoji bez publike, ali publika je zadnja kojoj bi se trebao ulagivati li podilaziti. Treba pisati snažno iskreno, a pubika će to znati cijeniti i znati se vraćati toj književnosti. 

AUDIO SNIMAK EMISIJE

Autor: Dragić Rabrenović

Foto: zoom print screen

Video obrada: Sanida Kajević