BEZ SAGLASNOSTI REDAKCIJE ZABRANJENO JE PREUZIMANJE SADRŽAJA SA WEB PORTALA RADIJA BIJELO POLJE
Mirela Martinović jedina je žena kamenorezac u Crnoj Gori. Tajne ovog zanata naučila je od svog oca, od kojeg je i naslijedila porodični posao, te i dan-danas u toj kamenorezačkoj radnji, otvorenoj još ’80, izrađuje spomenike.
Dok su sva djeca iz njenog okruženja trčala po dvorištu i nalazila razne načine da se zabave, Martinović je, kako je ispričala u emisiji “Vrijedne ruke”, vrijeme provedeno uz svog oca, kamenoresca, doživljavala kao najljepšu igru.
“Biti u radionici, među raznovrsnim alatom i zvucima, gledati oca kako mjeri mermerne ploče, nešto iscrtava i oblikuje, za mene je bilo pravo zadovoljstvo. Mislim da se još tada kod mene rodila ljubav prema tom poslu, a i otac me podržavao, uprkos predrasudama drugih. Jer, znate kako, žensko dijete, još jedinica, u malim sredinama, pa i čak i u onim većim od Bijelog Polja, podrazumijeva da djevojčici tu baš i nije mjesto. Ali, moj otac bio je drugačiji, široke duše, poštovao je sve moje želje, pa i odluku da umjesto odlaska na dalje školovanje ostanem uz njega i učim zanat”, prisjetila se Martinović.
Već sa 15 godina, još kao srednjoškolka, počela je da radi u očevoj kamenorezačkoj radnji, a u poslednjih 13 godina radi sama. Vremenom je usavršavala posao, a i danas sa ponosom nosi titulu jedine žene kamenoresca u našoj državi.
“Učila sam posao, usavršavala ga i nakon očeve smrti nastavila da radim. Tako već godinama čuvam porodičnu tradiciju i još uvijek titulu jedine žene kamenoresca u Crnoj Gori. A i danas je mnogo lakše, nego što je bilo mom ocu nekada. Ručna izrada spomenika je rijetkost, jer su mašine zamijenile naš fizički napor da oblikujemo ploču, dobijemo željenu formu, figure, slova. Sada je sve kompjuterizovano, u radionici je savremena oprema, imam i radnike koji mi pomažu. Ipak, u izuzetnim slučajevima, kada klijent insistira i želi da se ručno isklešu slova na mermeru, to i uradim, jer je želja mušterije na prvom mjestu”, kazala je Martinović.
Izrada spomenika, prema riječima Martinović, složen je proces.
“Danas su prisutne različite vrste materijala, neki su i teški za obradu, ali kod mene nema prepreka. Iscrtavam, mjerim, pravim nacrte, posvećena sam tome potpuno. Mnogo pomaže i to što savremena tehnologija omogućava da svaku zamisao ostvarite. Radnici su tu da me zaštite od teškog fizičkog rada, mada su i oni pošteđeni većeg napora. Izrada jednog spomenika traje danima, a često sam i ja na terenu -po kiši, snijegu, sa metrom u ruci i željom u srcu, da svoj posao odradim najbolje što mogu. I do sada uspijevam. To potvrđuje obim posla, riječi ljudi koji su me angažovali i povjerenje koje ne prestajem da gradim”, istakla je ona.
Ipak, kako je istakla, posao kamenoresca je jako težak, ne samo fizički, već i emotivno iscrpljujući.
“Ljudi dolaze da im uradite spomenik, ali zapravo žele da čuju i riječi utjehe, da im pružite podršku. Saosjećam se sa svakim ko pređe prag radionice i trudim se da uz profesionalizam nikada ne zaboravim onu najvažniju ljudsku osobinu, a to je upravo saosjećanje. Tako da sam sa mnogima ostala u prijateljskim odnosima i drago mi je zbog toga”, navela je Mirela.
Posao u kamenorezačkoj radnji će nastaviti, a već i sina uči zanatu.
“Tako ću i nastaviti. To je moj amanet, moj život koji ne bih znala da živim drugacije nego samo uz zvuk glijeta i mašina”, poručila je Martinović.
Autorka: Sanja Dulović
Foto i video: Vladimir Jelić
Tonska realizacija: Milan Knežević
Audio obrada i montaža: Sanida Kajević
