BEZ SAGLASNOSTI REDAKCIJE ZABRANJENO JE PREUZIMANJE SADRŽAJA SA WEB PORTALA RADIJA BIJELO POLJE
U radionici Bjelopoljca Mašana Bojića već godinama unazad nastaju razni predmeti od drveta, od etno suvenira, preko predmeta koji su se nekada koristili u crnogorskim domaćinstvima, do igračaka za djecu.
Iako se ovim zanatom bavi skoro deceniju i po, Bojić i danas sa velikom ljubavlju izrađuje svaki predmet.
Gostujući u emisiji “Vrijedne ruke”, Radija Bijelo Polje, on je ispričao da je zapravo sve krenulo slučajno još 2008. godine, kada je i došao na ideju da pravi predmete od drveta.
“I danas se dobro sjećam tog dana kada sam nakon posla sa kolegom pošao do Biogradskog jezera, svratio u suvenirnicu i primjetIo razne predmete od drveta, što me vratilo još u taj period školovanja, kada smo na časovima tehničkog radili sa tim šegicama, u čemu sam bio prilično dobar. Tako sam i odlučio da pokušam da izrađujem te predmete, ali taj početak nije bio baš lak, nijesam imao nikakvu mašinu, mada sam vremenom usavršavao tehniku izrade, kupio sam i neke mašine, pa je sada sve i jednim dijelom lakše”, prisjetio se Bojić.
Za izradu predmeta koristi dasku koju kupuje na našim stovarištima, ali to je, kako je istakao, samo početak kompletnog procesa izrade, koji nekada može i potrajati.
“Vrijeme od ideje do realizacije zapravo zavisi od složenosti predmeta koji se izrađuje. Dasku kupujem na našim stovarištima, pa mogu reći da je to drvo iz bjelopoljskih šuma, zatim je nosim kod stolara da mi je oblanja sa obje strane, a onda počinje moj koncept izrade – odvajanje jednog dijela drveta od drugog, brušenje bočno, obaranje ivica i na kraju šmirglanje. Ipak, ta posao nije lak, zahtijeva i opreznost, jer može doći do povrede na mašinama, tako da je preciznost jako važna”, pojasnio je on.
Bojić je jedan od rijetkih, ako ne i jedini u Crnoj Gori koji proizvodi eko igračke, a farbe, kako je kazao, uglavnom izbjegava, a i kada ih koristi, to su one 100 % ekološke boje.
“Ipak, današnja djeca traže svjetlucave i šarene igračke, koje se po jako nisikim cijenama mogu pronaći u prodavnicama igračaka, pa ih roditelji više i kupuju da bi udovoljili mališanima. Međutim, ne znaju da je ta plastika zapravo reciklirani otpad kojeg se Kinezi na taj način oslobađaju, doprinoseći tako i gašenju zanata i manjih firmi. Zato smatram da je bolje kupiti djetetu drvenu igračku, koja se ne može polomiti, koja nije štetna, te zahvaljujući kojoj dijete i razvija maštu, osmišljajući igru samo”, istakao je Bojić.
Pored igračka za djecu, Bojić izrađuje i etno suvenire, odnosno predmete koji su se koristili do sredine prošlog vijeka, kao što je ralo za oranje, zatim kravljača ili štruglja, stap koji se nekada koristio za metenje masla, badem za skupljanje čibre za rakiju, prešlice za pletenje vunenih čarapa i prsluka…
“Ima ljudi koji se zaista oduševe tim predmetima, sjećam se da su mi neki Norvežani, koji su bili u posjeti Bijelom Polju, tražili da te izrađene predmete i potpišem, jer oni to smatraju umjetničkim djelom. Takođe, jednom prilikom sam sreo neke ljude koji su pričali na albanskom, prišao sam i ponudio im moje predmete. Jedan od njih bio je advokat iz Rožaja, koji mi je čestitao na tome što na neki način i dalje ovim predmetima čuvam istoriju, tradiciju i prošlost naših predaka, ali se nažalost kod nas to ne cijeni”, kazao je Bojić.
Istakao je i da država treba da pomogne zanatalije, te da načina za to ima.
“Ja sam ‘kucao’ na brojne adrese, tražio podršku, ali su to sve bila pusta obećanja. Ipak, smatram da države treba da pomogne, da sačuva zanate, da otkupljuje od nas te unikatne predmete i prodaje ih turistima, ja sam o tome pričao i sa predsjednikom Opštine Smolovićem, kao i nvo aktivistom Đukićem, pa se nadam da će taj predlog jednog dan biti i realizovan. Takođe, moram da zahvalim nekadašnjem predsjedniku Opštine Aleksandru Žuriću i direktorici TO Bijelo Polje, Violeti Obradović, koji su mi više puta izašli u susret, kako bi učestvovao na nekim sjamovima, a danas se u gradskoj suvenirnici prodaju I moji predmeti”, naglasio je Bojić.
Iako se od ovog zanata ne može živjeti, Bojić je istakao da ga “održava” ljubav prema poslu.
Inače, Bojićevi predmeti od drveta mogu se, pored suvenirnice u Bijelom Polju, naći i u onima na Biogradskom jezeru, Prokletijama, Skadarskom jezeru, ali i u svenirnici na Žabljaku, u Kolašinu, Podgorici, Tivtu i Budvi.
Autorka: Sanja Dulović
Foto i video: Vladimir Jelić
Tonska realizacija: Milan Knežević
Audio obrada: Sanida Kajević
