’’Kreativnost je kod mene uvijek bila dominantnija i više me prilačila umjetnost i stvaralaštvo, nego prirodne nauke koje su moje osnovno obrazovanje, ističe profesor mašinstva i master komunikologije Rafet Mulić, u emisiji Miris lišća orahova, govoreći o proznom stvaralaštvu, novoj knjizi Mermerli sokakom, pričama, dramama i legendama koje je do sada objavio.
’’Nikada neću odrasti i biću veliko djete željno igre’’, navodi Mulić u emiisji Radija Bijelo Polje i JU Ratkovićeve večeri poezije i dodaje da je najveća nagrada kada oni oko tebe to prihvate i užive se u igru.
’’Kroz 30 godina rada u školi bilo je mnogo toga što sam sa učenicima, prijateljima i kolega uradio, što je iznjedrilo mala književna djela koja će možda ostati upamćena. Ako i ne bude tako meni je bitno da sam uživao kada sam to stvarao i kada smo to predstavili javnosti. Meni je to kao Nobelova nagrada’’ napominje Mulić.
Ovaj aktivista nevladinog sektora i borac za ljudska prava u razgovoru sa Dragićem Rabrenovićem napominje da kreativnost sigurno ne bi došla do izražaja da nije bio u prilici da radi u srednjoj školi i da nijesu mladi bili oko njega.
Iako prepoznatljivi kao aktivista iz nevladinog sektora, borac za ljudska prava, biće poredstavljen kao prozni stvaraoca, profesor Rafet Mulić. Direktan povod za razgovor je kratki dokumentarni film i knjiga pod nazivom Mermerli sokakom, koju ste promovisali. Zbog čega ova tematika?
- Želio sam da odam počast porodici Ciriković koja je već četiri generacije čuvar tradicije kroz muzičko predstavljanje i stvaralaštvo. Porodici koja je sa tamburicom i drugim instrumentima čuvala tradiciju, kroz očuvanje tradicionalne muzike, ne smao muslimanskog naroda ovog kraja, nego kompletnog življa na sjeveru Crne Gore. Mermerli sokakom, je kreativni naslov povodom pjesme ’’Mejra šeta mermerli sokakom’’, koja je nekako najprepoznatljivija iz opusa Zamira Crikovića i njegovog benda Muzički signali, ali i njegovog oca Izeta i đeda Redža.
Zanimljivo je da smo u knjizi dali lično viđenje pjesme, a za film smo u dvorištu kuće Rista Ratkovića snimili igrokaz uz podršku KUD-a Tekstilac koji su nastupili u tradicinalnoj muslimanskoj nošnji. Smatram da smo dobili interesantnu knjigu i na taj način iskazali poštovanje porodici Ciriković i njihovom zalaganju.
Očuvanje kulturne baštine, multietničkog sklada, kulture življenja, je ono što zagovarate i što ste u različitim aktivnostima prethodnih decenija isticali. Takođe je interesantno da iako ste diplomirani inženjer mašinstva, ipak je kreativna crta u vašem biću često prevladala.
- Iako sam uvijek dobro znao matematiku, fiziku, prirodne nauke, uvijek je bila dominantnija kreativnost i više me prilačila umjetnost i stvaralaštvo. Radeći u školi sa najljepšim i najzdravijim dijelom svake, pa i naše populacije, trudio sam se da kreativnost prenesem na mlade i pronađem odličnu ’’vojsku’’ za viteški boj sa kreativnošću i umjetničkim stvaralaštvom.
Kroz 30 godina rada u školi bilo je mnogo toga što sam sa malom četom đaka i prijatelja i kolega uradio, što je iznjedrilo mala književna djela koja će možda ostati upamćena. Ako i ne bude tako, meni je bitno da sam uživao kada sam to stvarao i kada smo to predstavili javnosti. Meni je to kao Nobelova nagrada.
Brojne su aktivnosti koje ste realizovali sa učenicima, među njima su različite manifestacije, performasni, predstave, filmovi, radio drame... da li taj rad sa mladima na neki način podstiče kreativnost?
- U mom slučaju isključivo je tako. Da nijesam bio u prilici da radim u Srednjoj stručnoj školi i da nijesu mladi bili oko mene, sigurno ta kreativnost ne bi došla do izražaja. Vjerovatno bi se bavio profesijom koju sam izabrao kao osnovnu i tako otaljavao posao i život i vjerovatno ne bih uživao. Ovako sam i ponosan i srećan.
Skoro da sam i zaboravio koliko je do sada urađeno, ali zbog toga što sam ja stvarao sa učenicima i prijateljima, jer je nama bilo važno da se ispoljimo i uživamo u tom stvaralaštvu. Nije bilo prioritetno da li će ostati kao trag u vremenu. Nama je taj trenutak kada uradimo i završimo neki projekat velika satisfakcija.
Kako se osjećate u trenutku kada gledate neko djelo koje ste stvorili, a na sceni ga izvode mladi?
- Ja sam se to uvijek pitao - kako se osjeća neki književnik kada stvori neko remek djelo. Ne da se poredim sa kvalitetom, čak smo kilometrima daleko od te popularnosti. Ali sigurno je da se zapitaš da li sam ja ovo stvorio, napisao, da li je moguće da sam razmišljao u tom pravcu.
Dok smo na primjer radili predstavu Legenda o Vražjim firovima, za mene samo postoje učesnici i glumici koji je izvode. Ja im uvijek ističem da je bitno da smo se potrudili i da smo dali maksimum, ali mi smo amateri i većina prvi put javno nastupa. Osim toga ova predstava će mi ostati vječito u pamćenju jer smo uključili i predstavnike romske populacije. Ljubo je glumio đavola, iako kratka uloga to je bilo baš zapaženo. Ja sam ponosan zbog Ljuba.
Izgleda da vam je dovoljna igra. Poput Homo ludensa, čovjeka koji se igra. Jer je čovjek onda čovjek kada se igra.
- Ja mogu da kažem za sebe da nikada neću odrasti i biću veliko dijete željno igre. Iako se možda tako ne čini većini ljudi koji me površno znaju, oni koji me dobro znaju znaju da sam u pravu. Ja volim da se igram i ako ekipa oko mene nije spremna na igru, ja ne učestvujem u tome. Najveća nagrada je kad oni oko tebe to prihvate i užive se u igru. Pri tome ne vodimo računa kakav će to biti kvalitet, jer nagrada dođe na kraju. Upravo smo ja i profesor Radoman Čečović, koji me zajedno sa Kemalom Musićem i podstakao na književno stvaralaštvo, dobili jednu takvu nagradu kada samo angažovali učenike za predstavu o djelu Mihajla Lalić. Naime, kolege su nas pitale kako ste uspjeli da animirate učenika za koga su smatrali da je neaktivan i neposlušan, a koji je kod nas bio savršen, redovno dolazio na probe, pristojno se ponašao, tada smo shvatili da smo dobili najveće priznanje u obrazovanju.
U proznom stvaralaštvu ste osim scenarija i drama pisali ii kratke priče. Među njima su zabilježene neke legende i bajke, a tu je i priča o Pavi i Ahmedu.
- Legende koje sam zapisao se oslanjaju na naše lokalne priče. Smatram da je priča o Ahmedu i Pavi jedan od nematerijalnih spomenika kulturne baštine, ne samo Bijelog Polja, nego i Crne Gore. Ja sam to zapisao inspirisan legendom i želja mi je da ta priča preraste u filmsku priču, jer ako to nije spomenik inter i introkulturalnosti onda ja ne znam šta jeste.
Kada govorite o nagradama treba pomenuti da ste do sada između ostalog i dobili nagrade za kratke priče. Jedna od nagrađenih priča Pocijepana stvarnost, objavljena u knjizi Janjičar i druge priče, inspirisana istinitim događajima o otmici putnika u Štrpcima, na neki način ocrtava još jednu od karakteristika vašeg angažmana o odnosima među ljudima.
- Uvijek sam na strani žrte. Kao dječak sam jako volio jevrejski narod. Čak sam u jednom periodu uobrazio da sam i ja baš to. Kada smo se igrali uvijek sam htio da budem indijanac, a svi ostali su bili odbačeni kauboji. Upravo sam i ovu priču po istinitim motivima zapisao iz te perspektive.
Nekoliko godina nakon otmice u Štrpcima, baš u zimskom periodu, bio sam u vozu koji polazi u isto vrijeme iz Beograda. Stali smo na istu stanicu i dok sam gledao kroz prozor kako pada snijeg, možda je to samo bilo u mojoj glavi, prebacio sam se u priču koja se decila u februraru ’93 godine. U tom trenutku kondukter otvara vrata kupea i kaže - Lične karte na pregled. Ja nijesam znao da li je java ili fikcija. Moje prebacianje u prošlost i strah od onoga što se desilo, što je moglo svakome da se desi da smo bili u tom vozu me paralisalo. Bio sam prvi do vrata i samo rekao - Ja nemam ličnu kartu, on je pročitao ta moja osjećanja i samo rekao - Nema veze nije potrebno. Kada sam došao kući nekoliko dana sam imao bolove u leđima od čistog straha koji sam pretrpio i to od fikcije i uobraženosti, jer sam se sjetio svih strahova koji su preživjeli svi narodi.
Čitajući priču izgleda kao da ste pretrpjeli strah i bol zbog onih koji su doživjeli gubitak voljenih osoba?
- Mene jako pogađa gubitak. Evo situacija i sa pandemijom me zbog toga pogađa kada ljudi gube svoje najmilije. Posebno mi je teško kada majke izgube sinove ili ćerke, kao i kada majka umre đeci. To mi je jako potresno. Kada u školi znam da djeca nemaju majku jako patim zbog toga. Ti ljudi su mi jako dragi i pokušavam da ih kroz neke programe animiram, kako bi im za trenutak učinili život ljepšim i odvratili pažnju od onoga što će cijeloga života nositi sa sobom.
Kroz filozofska načela kreacije i emocije koju ispoljavate polako dolazimo do odgovora zbog čega profesor Mulić stvara. Uvjeren sam da imate u pripremi neko novo djelo.
- Posljednjih godina sam aktivan u romskoj zajednici i to mi čini zadovoljstvo. Već sam ranije napravio dva dokumentarna filma o teškom životu Roma na Sjeveru. Sada radimo jedan video zapis na temu odakle su došli bjelopoljski Romi, kroz projekat koji organizuje Romski pokret i grant organizacije HELP. Došli smo do izuzetno interesantnog zaključka i nastojaćemo da ovu temu dublje istražimo.
Naime, u gradskim bibliotetkama na Sjeveru nije postojao nijedan zapis o lokalnim Romima. Kao da nikada tu nijesu živjeli i ideja vodilja je bila da ostavimo zapis da su živjeli vjekovima ovdje i da pripadaju ovom gradu kao i grad njima.
Zadovoljstvo Vam je što možete da pomognete ranjivim grupama, ali Vi uživate i kao moderator na književnoj promociji, u bilo kojoj sferi kojoj se posvetite.
- Ja ako želim da u nečemu uživam dajem se koliko mogu. Volim da se bavim svim i svačim. To možda nije dobro ako želite da uspijete bar u nečemu. Ali ja sam uspio što sam familijaran čovjek i što imam posao u kome uživam i moj uspjeh se završava na tom nivou.
Autor i voditelj: Dragić Rabrenović
Foto i video: Vladimir Jelić
Audio obrada: Sanida Kajević
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
BEZ SAGLASNOSTI REDAKCIJE ZABRANJENO JE PREUZIMANJE SADRZAJA SA WEB PORTALA RADIJA BIJELO POLJE
