Životne priče Obradovića i Đurovića, dobrovoljnih davalaca krvi

Radivoje Obradović i Momir Đurovića, članovi Kluba dobrovoljnih davalaca krvi, koji su tečnost koja život znači, darivali 150 odnosno 50 puta, bili su gosti emisije “Građanima u susret”, Radija Bijelo Polje.

Radivoje Obradović, 65-godišnjak, ispričao je da je krv prvi put darivao kao maturant.

“Bio sam na jednom putovanju i trebala je nekome krv. Nijesam se dvoumio ni jednog trenutka iako nijesam znao krvnu grupu. Vjerovao sam da imam istu krvnu grupu kao i moji roditelji i bio sam u pravu, na sreću onog kome je trebala ali i moju. I od tada do danas, nijesam prestajao. Davao sam krv svakome kome je trebalo, kao vojnik pet puta u Puli, Gornjoj Gorici i Novom Sadu, zatim u Staroj Pazovi, Gornjem i Donjem Vakufu, Žabljaku, Podgorici, Kotoru, Beranama, Mojkovcu. Nikad nijesam pitao za koga je. Odazivao sam se pozivima u bilo koje doba dana i noći, ne gledajući na političku, vjersku ili nacionalnu pripadnost. Danas, mnogi kojima sam spasio život ili članovi njihovih porodica, svojataju me kao nekog  najrođenijeg i to je za mene najveća nagrada”, priča Obradović, dodajući da nikada nije primio novac iako mu  je bio nuđen.

Radivoje nije jedini u njegovoj porodici koji nesebično daruje sebe.

“Prije mene to su činili moj otac, majka, sestre, pokojni i drugi brat koji i dan danas daruje krv. Moja porodica je preko 250 puta darivala ono što je najdragocjenije, a našim stopama, na moje zadovoljstvo ide i unuka  srednjoškolska” ističe ovaj humanista, žaleći što zbog godina starosti  ne može to i dalje  da čini.

I za Momira Đurovića, davati krv predstavlja nešto najhumanije što čovjek može da učini.

Davati krv, drugome pomagati, je plemenito i humano djelo. Ja se osjećam ispunjen, srećan kad dam krv. Počeo sam kao vojnik, kada je porodici sa malom djecom koji su doživjeli saobraćajnu nezgodu u blizini naše kasarne,  bila potrebna krv. Do tada nisam znao šta to znači. Odmah sam se prijavio i kasnije su mi ispričali da je dijete spašeno, zahvaljujući upravo mojoj flaši krvi. Još jednom sam u vojsci dao krvi i nakon vojnog roka nastavio to redovno da činim.

“Sjećam se, da sam kao radnik Vunarskog kombinata, na razglasu čuo kako je šestogodišnjem djetetu potrebna krv, i tada sam se u radnom mantilu, trčeći, uputio ka transfuziji. I tada je moja krv spasila život jednom djetetu”, kazao je Đurović, dodajući da  uvijek treba pomoći ljudima u nevolji.

Obradović i Đurović kažu da nažalost, društvo ne zna na pravi način da cijeni dobrovoljne davaoce krvi.

“Nemamo nikakve privilegije od države, niko nas ne pominje kao dobrotvore i humaniste, jer uvijek ima neko preči. Čak ni olovku da nam nako pokloni. U drugim opštinama dobrovoljne davaoce krvi upućuju čak i na ljetovanja a imaju i druge povoljnosti”, ističu ovi humanisti.

 

Autorka: Tanja Dangubić

Tonska realizacija: Zoran Rakočević

Foto i video: Dalibor Rakočević

email: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

 

BEZ SAGLASNOSTI REDAKCIJE ZABRANJENO JE PREUZIMANJE SADRŽAJA SA WEB PORTALA RADIJA BIJELO POLJE