Danas na programu Radija Bijelo Polje od 17:30h u okviru serijala "Fantastične priče" emitujemo priču, Dinka Osmančevića “Ploveći niz rijeku“, objavljenu u zbirci Makrokozma 21.
Serijal emisija Fantastične priče emitujemo u susret VII Regionalnom festivalu fantastične književnosti REFESTICON 2019.
***
Svog oca gotovo ne pamtim. Povremeno, u snovima, ukaže mi se lik u magli. Otac je poginuo hrabro, predvodeći naše bratstvo u odbrani granice. Danas je na čelu bratstva moj stric, a mene spremaju da ga naslijedim. Gorazd je nekada davno bio naš rob, zarobljeni, omraženi gorštak. Sudbina je htjela da je on već odavno moj drugi otac. Spasio mi je život kada je vatra progutala našu kuću. Poslije me je učio ratničkim vještinama, snalaženju I životu u prirodi, vidanju rana, liječenju biljem. Učio me je svemu što je znao, sa puno strpljenja i ljubavi.
Ima mnogo toga čemu me ni Gorazd, niti bilo ko iz našeg plemena, nisu mogli poučiti, ili njihovim naukom nisam bio zadovoljan. Gdje odlaze mrtve duše, da li će se ikad vratiti? Gdje zvijezde stoje, gdje su granice neba I vaseljene? Da li su moćni ljudi iz vremena prije Velike tame stigli do zvijezda
kada su bježali od vaskolikog ratnog požara?
Kada smo išli u Vegapolis, na ženidbu načelnika Gande, Gorazd me je odveo u Kraljevu šumu i pokazao metalne ostatke letećih kola kojima su ljudi, u ta pradavna vremena, krenuli ka zvijezdama, bliže bogovima. A nekako u to vrijeme, kada se vratismo sa načelnikove svadbe, u našim krajevima, pojavio
se neobični starac, duge sijede kose i brade. Naselio se u napuštenom selu, kakvih nije malo uz uvijek nemirnu granicu. Hranio se plodovima prirode. Sakupljao je i ljekovito bilje i njime liječio ljude, čak i životinje. Mnogima je pomogao ili barem olakšao. Govorilo se da posjeduje veliko znanje i mudrost.
Noć se lagano spustila. Gorazd i ja dojahali smo u Plavsko selo. Pred kolibom, u središtu nekadašnjeg sela, uz plamen vatre, sijalo je starčevo lice, zagledano ka nebu. Zvali su ga Starec. Nije ga uznemirio topot naših konja.
Nakon pozdrava, mirno mi reče:
„Svake vedre noći daleke zvijezde šapuću nam svoja sjećanja.”
„Da li su ljudi ikada stigli tamo, gore?“, upitah.
„Knjige starostavne govore da su prije mnogo vijekova ljudi krenuli put zvijezda svojim napravama moćnim. Znanje tadašnjih ljudi bijaše ogromno.“
„Želim otkriti tajne čovjekovog života, saznati o granicama vaseljene.“
„Koliko ljeta brojiš sinko?“
„Uskoro će biti devetnaest,“ bi me sramota.
„Kada bih znao sve te tajne, mladiću, ne bih više vukao ovu sijedu bradu po zemlji. Naši životi su poput velike rijeke koja teče, sakuplja pritoke I raste, sve do ušća u more. Tvoja je rijeka žustra, nemirna, planinska, ti si tek pobjegao od izvora. Pred tobom je dalek put. Ja sam tik do ušća, moja se rijeka sporo valja, puna je pritoka životnog iskustva, ali mnoga, mnoga znanja ostala su nedokučena, daleko van ovog korita. Možda se ipak, nakon ušća, vratim izvoru ili u neku novu plovidbu. Ne bi me čudilo da i zvijezde nebom nekuda plove ka svom ušću.“
***
Priču u elektronskoj formi možete naći na portalu www.refesticon.com
http://refesticon.com/dokumenta/Makrokozma%2021.pdf
Audio snimak na kanalu soundcloud
Fantastične priče na programu Radija Bijelo Polje ponedjeljkom, utorkom, četvrtkom i petkom od 17 časova i 30 minuta.
Redakcija Radija Bijelo Polje
