Ako ste nedavno bili na odmoru, da li mislite da biste mogli da se sjetite i opišete kako je to mjesto mirisalo? Vjerovatno ne razmišljate često o tome, pa ipak, čini se da karakterističan miris nekog mjesta sadrži njegovu posebnu suštinu. Fotografije ne mogu zaista da nam vrate taj osjećaj da smo tamo, ali miris ima tu moć.

Naše čulo mirisa razvija se prije nego što se rodimo i snažno je povezano sa moždanim centrima povezanim sa stvaranjem novih sjećanja i opažanjem emocija i tjelesnih senzacija. Zahvaljujući tome, mirisi ih mogu spojiti, formirajući živopisna lična sjećanja. Većina nas ima mirise koji djeluju kao okidač, prenoseći nas u drugo vrijeme i mjesto. Za nekoga je to morski povetarac leti, za drugog to mogu biti gradski mirisi kafića, izduvnih gasova ili vrućeg trotoara po sunčanom danu.

Prust je bio u pravu kada je napisao da mirisi sadrže „ogromnu strukturu sećanja“.

Danas se čini da je miris najmanje cjenjen od naših čula. Nije uvjek bilo tako. Njegova moćna uloga u stvaranju ličnih iskustava iskorišćena je u vjerskim ritualima antičke i srednjovjekovne Evrope.

Tamjan je, kako se vjerovalo, pomogao da se duhovi pokojnika prenesu do neba, i koristio se za prizivanje božanskog. Mirisi prirode bili su centralni dio života ljudi kada su živeli od zemlje i blizu stoke. Vjekovima su se loši mirisi smatrali prenosiocima bolesti (pojam koji se naziva teorija mijazme), a samo prijatni su mogli da zaštite od njih.

Zato su ljekari tokom epidemije kuge koristili maske u obliku kljuna punjene suvim cvijećem kako bi ih zaštitile od potencijalno smrtonosnih mirisa oboljelih. Danas su okruženja bez mirisa postala ideal kome se teži, a čini se da na mirise obraćamo manje pažnje nego ikada ranije. Na taj način, međutim, propuštamo niz prednosti.

Miris čini ključni dio mnogih naših najvažnijih iskustava. Emocionalna vezanost i želja za romantičnim partnerom, na primjer, u iznenađujućoj mjeri zavise od mirisa. I naš apetit, takođe, a signali iz nosa usmjeravaju naš mozak ka ukusnoj, raznovrsnoj, ali i kaloričnoj hrani. Dok se uživanje u hrani i piću često pripisuje ukusu, u stvari se uglavnom radi o mirisu.

Aroma hrane se oslobađa u ustima i transportuju preko našeg jednjaka do nosne šupljine gdje možemo da osjetimo njen miris, ali sve to nekako doživljavamo kao da se dešava u ustima i to nazivamo degustacijom, čudnom pojavom poznatom kao „oralni referal“. Ali ako zapušimo nos dok jedemo, primjetićemo kako većina ukusa nestaje.

I dok miris može djelovati kao snažan podsticaj da se sjećamo prošlosti, on nas takođe uranja u ovde i sada. Nedavno nas je na to podsetila pandemija kovida 19 zbog koja je prouzrokovala da skoro 30 miliona ljudi izgubi čulo mirisa.

Rijetko razmišljamo o tome kako obraćanje pažnje na mirise čini da se osjećamo življe, ali oni koji su izgubili čulo mirisa često kažu da se osjećaju otuđenim od stvarnosti, kao da gledaju svijet na ekranu. Ovo u velikoj mjeri povećava rizik da postanu depresivni.

Na sreću, naša sposobnost mirisa može se da se poboljša. Obuka mirisa ima pozitivne efekte na ljude koji se oporavljaju od oštećenja izazvanih virusima, ali takođe može povećati kognitivni kapacitet i opšte blagostanje, posebno kako starimo.

Ova vrsta treninga obično uključuje mirisanje prijatnih mirisa visoke koncentracije kao što su limun, karanfilić, ruža i eukaliptus u trajanju od ukupno oko pet minuta, i promenu mirisa svakih 20 sekundi, svako jutro i veče tokom najmanje četiri mjeseca. Neki rezultati istraživanja ukazuju da obuka čula mirisa može čak da smanji simptome depresije i poboljša kognitivne performanse kod ljudi sa demencijom, ali je potrebno više istraživanja.

U jednoj studiji na malom uzorku, učesnici su igrali igru pamćenja u kojoj je cilj bio da pronađu odgovarajuće parove čaja među 24 identične limenke. U početku im je bilo jako teško da uspiju, ali su ubrzo postali osjetljiviji. U stvari, nakon 40 dana treninga u trajanju od oko 10 minuta dnevno, postali su dobri kao profesionalni stručnjaci za vino. Postali su bolji u opisivanju mirisa rečima, što je većini ljudi teško. Učesnici su takođe rekli da ih je obuka za mirise učinila svjesnijim i mirisa okruženja.

Daleko od laboratorije, istraživanja su pokazala da je uranjanje u mirise šume, mora ili zemlje nakon kiše posebno dobro za nas. Postoje dokazi da nam pomaže da regulišemo emocije i smanjimo nivo stresa i anksioznosti. Naučnici sada vjeruju da, za one koji učestvuju u japanskoj tradiciji „šumskog kupanja“ Šinrin-Joku, neki od mirisnih molekula koje emituje drveće mogu imati direktne, pozitivne efekte na nivoe upale.

Gdje god da se nalazimo, još uvjek možemo da izvučemo neku korist vježbanjem „hodanja po mirisu“ – da puštamo nos da nas vodi kroz novo okruženje, obraćajući pažnju i zapisujući i razgovarajući o svim mirisima na koje nailazimo. Šetnja po mirisu uliva osjećaj povezanosti, čineći da shvatimo da sva mjesta imaju svoj karakterističan „mirisni pejzaž“ oblikovan njihovom jedinstvenom prirodom, istorijom i kulturom.

Uvjek je vrijedno obratiti pažnju na miris pejzaža u kome se nalazimo, jer on verovatno oblikuje naše misli, osjećanja i raspoloženja, bilo da smo toga svjesni ili ne. Miris povezuje mnoge aspekte onoga ko smo kao nijedno drugo čulo, budi naše emocije i nagone, i ponovo stvara uspomene.

Ukratko, negovanje boljeg razumevanja mirisa sa kojima se susrećemo – praćenje, opisivanje i pamćenje ovih ponekad maglovitih, ali moćnih sugestivnih znakova – znači bolje razumijevanje sebe.

Izvor:Kolektiv

Foto: Ilustracija/ Pixabay

Tekst objavila:Ljilja Rabrenović