Iako je prerano reći hoće li digitalni satovi u potpunosti zamijeniti analogne satove u školama, trend je jasan.
U današnjem digitalnom dobu, gdje pametni telefoni i računari dominiraju našim životima, jedna vještina polako izumire – sposobnost čitanja vremena s analognog sata. Iako se ovo možda čini trivijalnim problemom, neke škole u svijetu, posebno Ujedinjenom Kraljevstvu, već su poduzele korake kako bi se prilagodile ovoj promjeni, zamjenjujući tradicionalne satove s kazaljkama digitalnim prikazima vremena.
Razlog za ovu promjenu je jednostavan: mlađe generacije odrastaju okružene digitalnim prikazima vremena. Od pametnih telefona i računala do pametnih satova, vrijeme je svugdje prikazano u numeričkom formatu. Kao rezultat toga, mnogi učenici nikada nisu razvili vještinu čitanja analognog sata, što stvara probleme u školskom okruženju, posebno tokom ispita.
Učitelji u Velikoj Britaniji primijetili su da učenici gube dragocjeno vrijeme tokom ispita pokušavajući odgonetnuti koliko im je vremena preostalo na satu s kazaljkama. Neki su čak morali pitati nastavnike za pomoć, što je ometalo i njih i ostale učenike. Stoga su neke škole odlučile ukloniti analogne satove iz ispitnih dvorana i zamijeniti ih digitalnim satovima, kako bi učenicima olakšali praćenje vremena.
Iako su britanske škole privukle najviše pažnje, problem nije ograničen samo na tu zemlju. Istraživanja u Sjedinjenim Američkim Državama pokazuju slične trendove, pri čemu sve manji broj djece posjeduje ili zna čitati analogne satove. U Oklahomi je istraživanje pokazalo da samo petina djece u dobi od 6 do 12 godina može tačno pročitati vrijeme na satu s kazaljkama.
Prerano reći hoće li digitalni satovi u potpunosti zamijeniti analogne satove u školama, trend je jasan. Kako vrijeme prolazi, važno je pronaći ravnotežu između prilagođavanja novim generacijama i očuvanja onoga što smo naučili. Možda će rješenje biti u kombinaciji oba tipa satova, omogućujući učenicima da se upoznaju s obje vrste prikaza vremena.
Izvor:Kolektiv
Foto: Ilustracija/ Pixabay
Tekst objavila:Ljilja Rabrenović
