Većina putnika u avionu bi željela da sjedi uz prozor ili bliže izlazu. Naravno, kada je avion pun, nema toliko prozora da svako može da uživa u pogledu a putnici koji su najdalje od izlaza moraće najduže i da čekaju na izlazu.

Događa se i da na letu ima više slobodnih sjedišta nego putnika ali to ne znači da mjesta „nisu numerisana” i da svako može da sjedne gdje mu je volja. To gdje će ko da sjedne odlučuje kabinsko osoblje koje nema ništa protiv putnika ako ne usliši njegovu želju da budu uz prijatelje, bliže izlazu ili uz prozor.

– Da bi avion bezbjedno letio mora da bude uravnotežen. To se postiže ravnomjernim rasporedom težine a to su putnici, njihov prtljag, i naravno gorivo. Odstupanje od toga može da bude opasno po putnike i letjelicu, pa čak i fatalno. Avijacija uči na greškama i takvih primjera je, nažalost, bilo dosta. Upravo zbog toga postoje jasna pravila pri rasporedu putnika, objašnjava Velibor Vukašinović, bivši glavni vazduhoplovni inspektor i direktor za bezbjednost i nadzor vazdušnog saobraćaja Direktorata civilnog vazduhoplovstva.

Znači, ne mogu svi putnici da sjednu na istu stranu aviona jer je sa te strane ljepši pogled niti mogu svi da sjednu naprijed ili pozadi, bliže izlazu. Avion bi zbog toga mogao da se sruši. Pri tome, zašto ne treba mijenjati mjesto u avionu na svoju ruku, postoji još jedan razlog, o kome se nerado govori.

Naime, u slučaju nesreće, podaci o rasporedu sjedenja mogu da pomognu kod identifikacije putnika. To je prvi parametar pri utvrđivanju identiteta nastradalog putnika. Potom se primjenjuju ostale tehnike – podaci iz zubnog kartona, fizičke karakteristike tijela i lični nakit. Tek potom na red dolaze lična dokumenta i otisak prsta.

Za utjehu, statistika ukazuje da se više od 95 odsto avio-udesa završi bez žrtava.

Izvor:RTCG

Foto:RTCG

Tekst objavila:Ljilja Rabrenović