Najčudniji detalj o zijevanju je njegova "zaraza".
Mnogo je studija na tu temu, pa postoje neka objašnjenja zašto moramo zijevati kad vidimo da neko drugi zijeva.
Da li zijevate kada vidite nekoga da zijeva? Nauka kaže da to mnogo govori o tome kakav ste čovjek.
"Zijevanje se sastoji od nehotično širokog otvaranja usta i maksimalnog širenja vilice, praćenog dubokim udisanjem i sporim izdisanjem", objašnjava doktor Rajen Saghir iz Velike Britanije i dodaje da ovaj svakodnevni fenomen nauka još nije u potpunosti razumijela.
Najčudniji detalj o zijevanju je njegova "zaraza". Mnogo je studija na tu temu, pa postoje neka objašnjenja zašto moramo zijevati kad vidimo da neko drugi zijeva.
Objašnjenje leži u psihologiji, ali prvo ćemo razjasniti kako dolazi zijevanja.
Zašto uopšte zijevamo?
Mnogi pretpostavljaju da zijevamo kako bismo pokušali da unesemo više kiseonika u tijelo - a naučnici su to vjerovali do prije oko 30 godina. Međutim, ta teorija opovrgnuta je nizom eksperimenata objavljenih 1987. godine koji nisu dokazali nikakvu korelaciju između nedostatka kiseonika i nagona za zijevanjem, prenosi Real Simple.
Danas je jedna od najpopularnijih teorija da zijevamo - od uzbuđenja. - Naime, kako se umaramo, posebno kada gledamo nezanimljive ili neinteraktivne ponavljajuće stimuluse poput predavanja, naše tijelo zijeva kao sredstvo za buđenje. Studije su pokazale da je to tačno, jer se puls povećava nakon zijevanja, a vrhunac dostiže 10 do 15 sekundi poslije te akcije, slično naletu kofeina - kaže doktor Saghir.
Zijevanje je takođe povezano sa hlađenjem mozga, što bi mogao biti razlog zašto češće zijevamo s porastom temperature.
- Kada se mišići lica opuste, to omogućava gubitak toplote kroz vene na licu i ulazak hladnog vazduha koji pomaže u snižavanju temperature mozga konvekcijom - objasnio je.
Zašto zijevamo kad vidimo druge kako to rade?
Prema istraživačima, najvjerovatniji razlog za to je empatija.
- Kako ljudi stare, poboljšavaju svoj psihosocijalni i neurološki razvoj, pa tuđe zijevanje postaje svojevrsni znak da i oni treba da zijevaju. Ova pojava je poznata kao ehofenomen, a javlja se i kod šimpanzi i pasa - kaže doktor Saghir.
Primjećuje da nije samo zijevanje ono što nesvjesno kopiramo jedni od drugih.
Na primjer, automatski imitiramo tuđe riječi (eholalija) ili postupke (ehopraksija) svakog dana, a sve u cilju boljeg uklapanja - objasnio je.
Takvo ponašanje je potpuno prirodno jer je naš mozak tako programiran - da kopira ljude iz našeg okruženja.
"Studije su pokazale da zijevanje pokreće "neurone" u jednom dijelu mozga, ali treba napomenuti da je ova reakcija ograničena na potpuno razvijeni mozak. Kao mentalno zdrave odrasle osobe, psihosocijalni razvoj će je navesti da zijeva kada to učini neko drugi. Ali kod ljudi koji se mentalno nisu pravilno razvili, zarazni efekat zevanja nije vidljiv", objasnio je doktor Saghir.
Dodao je da neke studije pokazuju da djeca, čiji se mozak još razvija, zijevaju samo kada su umorna, ali ne i kada to radi neko pored njih.
- Pored toga, studije su pokazale da imamo tendenciju da više kopiramo zijevanje kada to rade ljudi do kojih nam je stalo i s kojima smo bliski. Na primjer, ako član porodice zijeva, veća je verovatnoća da zijevate nego kada to učini neznanac. To se dešava upravo zbog empatije kada nesvjesno želimo da oponašamo postupke dragih ljudi - kaže doktor Saghir.
Izvor i foto: Kolektiv. Me
Tekst objavila: Ljilja Brajković
