Bijela boja je najrjeđa boja konja, a on je često povezan sa plemenitošću, viteštvom, mudrošću i moći, sa suncem u grčkoj mitologiji i s krajem svijeta u hrišćanstvu. Još u doba paleolita, bijeli konj je bio simbol povezanosti svakodnevnog svijeta sa zagrobnim životom ili zemljom bogova i vodič između svijeta živih i mrtvih. Pripovijeda se da su neki od najvećih bogova i ratnika u istoriji jahali bijele konje, uključujući one koji bi se vratili da bi spasili čovječanstvo od apokalipse.
Stari Grci su povezivali bijele konje sa Pegazom, krilatim konjem boga mora Posejdona i smrtne Meduze. Kako mit govori, Zevs je Pegaza pretvorio u sazvežđe koje će uvijek biti zauvek zapamćeno na nebu.
Ufingtonski bijeli konj je figura konja duga 110 metara, visoka 40 metara isklesana u krečnjaku na obronku brda u Oksfordširu u Engleskoj koja je stara više od 3000 godina. Neki vjeruju da je ova figura predstavljala simbol plodnosti, a drugi tvrde da je iza stajao neki religijski obred.
U keltskoj mitologiji, bijeli konj je povezan sa boginjom konja Eponom koja se vezuje sa plodnošću. Epona je jahala bijelu kobilu kako bi ispratila duše u zemlju mrtvih i ostvarila snove. Mnogi bi crtali figure belih konja kako bi ohrabrili porodice koje su željele da imaju više djece. Norveške žene borci valkire su jahale konje sa belim krilima da bi sakupile duhove heroja koji su poginuli u bici.
Sloveni su vjerovali da beli konji mogu pomoći ljudima da steknu uvid u to što će im donijeti budućnost. Sveštenici bi posmatrali kretanje belog konja između niza ograda i proricali buduće događaje na osnovu toga koja noga će prvo zakoračiti kroz svaki red ograde.
Drevni Mađari su žrtvovali bijele konje svom bogu, jer su oni simbolisali bogatstvo. Ovi konji su često slani u zamjenu za plaćanje ili dugovanja i mogli su da donesu bolju žetvu.
U škotskoj mitologiji bijeli konj je povezan sa vodenim demonom. To stvorenje bi se moglo naći u jezercima i jezerima širom zemlje i imalo je sposobnost da se pretvori u druge forme, uključujući ljude.
Izvor i foto: Cdm
Tekst objavila: Ljilja Brajković
