Desnica i ljevica upotrebljavaju se kao nazivi za određene političke grupacije ili struje različitih, bolje reći – suprotnih, odnosno suprotstavljenih orijentacija. Desnicom se nazivaju konzervativne (nazadne), često i reakcionarne političke snage, snage koje se obično deklarišu kao branioci tradicionalnih vrijednosti, nacionalnih i državnih interesa i sl., koje su privržene očuvanju starog sistema ili uspostavljanju starih, preživjelih društvenih odnosa. S takvom orijentacijom, desnica se suprotstavlja svim novinama i reformama u društvu, svemu što je novo, moderno i napredno. Nasuprot tome, ljevica u politici zastupa nove, napredne ideje, teži reformi društva, većoj ravnopravnosti i razumijevanju među ljudima i narodima, bori se protiv preživjelih društvenih odnosa koji koče razvoj, a za demokratiju i uspostavljanje novog, naprednijeg i modernijeg društvenog poretka.

I desnica i ljevica, svaka na svojoj strani, okupljaju srodne političke partije i pokrete. Desnicu obično čine konzervativci, rojalisti i monarhisti (pristalice monarhističkog uređenja i neograničene kraljevske vlasti), zatim razni nacionalistički, fašistički, šovinistički i drugi slični pokreti. U ljevicu se, opet, ubrajaju reformisti (pristalice reformi društva), liberali („slobodnjaci”), demokrati, socijalisti, socijaldemokrati itd.

U parlamentarnim i demokratskim državama vlast se uspostavlja na slobodnim izborima, u kojima učestvuju političke stranke različitih orijentacija: od krajnje desnice, preko takozvanog centra, do krajnje ljevice.

Sve navedeno je, manje-više, poznato. Ostaje, međutim, da se objasni zašto se konzervativne političke snage nazivaju desnica, a liberalne – ljevica, i kako su nastali ti nazivi, koji najčešće idu zajedno kao značenjski suprotstavljeni par.

Nazivi potiču iz francuske političke prakse s početka XIX vijeka. U periodu takozvane restauracije (1814–1830), nakon Napoleonovog definitivnog pada, političke snage u Francuskoj bile su oštro podijeljene na liberale, na jednoj strani, i konzervativce i monarhiste, na drugoj strani. Liberali su u skupštinskoj dvorani sjedjeli s lijeve strane predsjedničkog stola (iz perspektive predsjedavajućeg), a konzervativci i monarhisti s desne. Po tome su prvi nazvani ljevica, a drugi desnica. Ti nazivi su se kasnije prenijeli i na sve druge političke snage slične orijentacije. Tako danas u parlamentarnim državama postoje desnica i ljevica, bez obzira na to da li u skupštinskoj sali njihovi poslanici sjede na desnoj ili lijevoj strani.

Pripadnici desnice nazivaju se – desničari, a ljevice – ljevičari. Ti nazivi postoje i u drugim jezicima. Tako je, na primjer, u engleskom desničar – rightist, u francuskom homme de droite, u njemačkom Rechtsstehenden, u španskom derechista. Ljevičar je, opet, u engleskom leftist, u francuskom homme de gauche, u njemačkom Linksstehenden, u španskom izquierdista.

Nazivi desnica i ljevica pojavili su se u našem jeziku u XIX vijeku, ali su se odomaćili tek između dva svjetska rata, a potpuno prevladali poslije Drugog.

Izvor: Cdm