Industrija zabave, danas, je toliko postala nemilosrdna, da ne bira sredstva da dođe do cilja. U Starom Rimu su gladijatori bili odrasli ljudi. Tako bi bilo i u ovom vijeku da se nije našla ogromna hrpa nekih tamo “revnosnih roditelja”.
U 21. vijeku ogromnog tehnološkog prosperiteta i buđenja ljudske svijesti sa jedne strane, došlo je takođe i do teške degradacije u sferi medija i društvenog života. Skandalozni rijaliti programi, koji odišu primitivizmom i krajnje bolnom glupošću, okovali su svijet ludačkim sistemom vrijednosti.
Jasno je, postoje oni, i njih je puno, koji se tome odupiru i otvoreno se bune, međutim i dalje ogromna podrška u vidu gledanosti stiže od strane naroda. U realiti programu edukativno je to, što djeca koja prate ovaj program, zahvaljujući eksplicitnim scenama seksa i obnaženim tijelima na malim ekranima, u vrlo ranom uzrastu mogu da savladaju anatomiju ljudskog tijela. I to je zaista pozitivno. Parola “vodite ljubav a ne rat”, u prevodu, nemojte da budete seksualno frustrirani, od ogromne je važnosti za ovu planetu.
Dobro je i to što mlade djevojke neće biti razočarane. Kada završe sa rastom i fizičkim razvojem, znaće da veličina grudi nema nikakve veze sa njihovim genetskim potencijalom, već da se poprsje kupuje kod čika doktora. Eto djeci manje razloga za brigu.
I sve bi to bilo u savršenom redu i super, da nije onih koji industriju zabave vide jednodimenzionalno. Kao šansu da neko prikaže svoj neprikosnoveni talenat, i bez obzira na svoje godine, animira milione ljudi. Ovdje se radi o roditeljima, koji beskrupulozno prijavljuju svoju djecu, da idu i zabavljaju one daleko “matorije ” od sebe. Ljude umorne od posla i svakodnevnih obaveza. Šalju djecu svoju da budu frustrirana, kako bi se radni i dokoni narod oslobodio frustracija. Roditelji bez skrupula, djeca bez izbora. Ili još gora laž o dječijem izboru. Predstavlja se često kako djeca puste želje gaje da se pojave pred kamerama. Oduševljeni su idejom da im neko “sudi”. Imaju već četiri godine, krajnje je vrijeme.
Djeca među lavovima zvanim advertajzing. Svojom nevinošću prodaju propagandni prostor. Namučeni ljudi ispred malih ekrana ih gledaju i dive im se kako su slatki, navijaju, sokole malog Peru, Jovu i Orhana. Orhan je pravi junak -ako se sjećate.
Ali čeka ih nagrada. Karijera. Kad će, ako neće sad sa osam godina. Treba imati u svom CV fakultet i radno iskustvo u isto vrijeme. Zeman – što bi rekli Turci. Ako ne prođu audiciju i krugove pakla, pardon takmičenja – direkt klince u popravni dom. Treba da nauče lekciju i shvate gdje su pogriješili. Zašto je njihov talenat inferioran u odnosu na zvijezdu koji se zove Perica, i izgarao je na sceni. Oduševio se njime žiri, među kojima sjede ljudi koji ni u ludilu ne bi doveli svoju djecu da se takmiče. Ali su plaćeni da sude drugoj djeci. Divno. Samo naprijed.
Valjda će neko od djece “gubitnika” iz tih paklenih kandži reality-ja, koji prevaziđu bar jednog od svojih roditelja, jednog dana napisati i predložiti zakon o zabrani učestvovanja djece u industriji zabave!
A svoje roditelje, draga djeca ne samo da mogu i “treba” da zabavljaju, nego mogu i “o jadu da ih zabavljaju!”
Izvor: Cdm
