Nekada su u selima Benina putujući pripovjedači okupljali djecu i odrasle i pričali im bajke. One su se vremenom izgubile, ali i danas ih čuvaju u “Selu bajki” i to ne samo za 26. februar – Svjetski dan bajki.
Četrnaestogodišnji Mermoz Kosu izlazi na malu pozorišnu scenu. Na sebi ima dugu plavu haljinu, njegov prijatelj Kofi Anato stoji pored njega i zvoni: predstava počinje. Dva dječaka zajedno predstavljaju jednu od brojnih beninskih narodnih priča. U publici sjedi 30 djece koja napeto prate radnju i na kraju dugo i glasno apludiraju.
Mermoz nakon predstave objašnjava: “U predstavi se radi o tome da roditelji moraju da se slušaju. Oni moraju da se poštuju, za to se na kraju dobija blagoslov na nebu”.
Takve zanimljive scene stalno se događaju u “Selu bajki”, na periferiji grada Abomej-Kalavi na jugu Benina.
Umjetnik i pripovjedač bajki Fidel Anato želi da na taj način očuva staru tradiciju i za to nije neophodan nekakav poseban dan, kao što je dan “Ispričaj jednu priču”, koji se svake godine održava 26. februara.
Foto: Cdm
Ne, taj 39-godišnjak svake srijede poziva svu djecu iz sela da gledaju i slušaju bajke, a preko vikenda organizuje radionice, čitaonice i nastupe mladih glumaca iz čitavog regiona. Ponekad dođu i gosti iz Francuske.
Sve to trebalo bi da nadoknadi ono što je nekada na jugu Benina bilo svakodnevica. Ranije su, naime, od sela do sela putovali pripovjedači. Kada bi pao mrak, oko njih bi se okupljali djeca i odrasli i slušali njihove priče. Stariji su te priče kod kuće prenosili na svoje potomke.
Fidel Anato danas ne želi samo da oduševi nove generacije i navede ih da zavole bajke, već i da ojača suživot.
“Ta tradicija nam omogućava život u zajednici. Zajedno se jede i pije, zajedno se slušaju priče. To je bolje nego u današnje doba kad svako ima mobilni telefon i sam je sa sobom”, kaže Anato za Dojče vele.
Telefone i društvene mreže na internetu Fidel Anato uglavnom doživljava kao vještačke i beživotne, uvjeren da to nikada neće moći da zamijeni bajke.
“Bajke motivišu i obrazuju. Naravno, može jednostavno da se kaže: nemoj da radiš ovo ili radi ono. Ali kada se odglumi mali skeč, onda to svako razumije”, kaže on.
Mnoge bajke nisu samo zabavne, one imaju i poruku i podstiču na određeno ponašanje, recimo poštovanje, iskrenost i spremnost da se pomogne, primjećuje.
Glavni likovi su nekada ljudi, a nekad životinje. Ipak, televizija i internet su jaka konkurencija.
“Bajke su izgubile na važnosti koju su nekada u Beninu imale. Mladima one više nisu tako zanimljive”, kaže germanista Mensah Vekenon Tokponto. On je 2002. na Univerzitetu Bilefeld u Njemačkoj odbranio svoj doktorski rad na temu: “Beninske i njemačke bajke”.
Kako bi stare priče sačuvao od zaborava, profesor šalje svoje studente s opremom za snimanje u njihova rodna sela. Oni snimaju priče iz djetinjstva starih ljudi kako one ne bi bile zaboravljene u ovo digitalno doba.
Dio tog materijala već je objavljen – Zbirka priča “Glista i njen ujak: bajke iz Benina”, već je prevedena i na njemački i “Selo bajki” ima svoju sopstvenu zbirku.
Fidel Anato čak je osnovao pravu biblioteku, kako kaže, prvu zbirku bajki u Beninu.
“Primijetili smo da mnogo ljudi poznaje priče, ali ne zna odakle potiču”, objašnjava on. Većina knjiga je na francuskom što je zvanični jezik u Beninu.
Foto: Cdm
Ako se bajke zadrže u sjećanju ljudi, to može da pomogne i u očuvanju lokalnih jezika, kaže profesor Tokponto. Kada je on išao u školu, morao je napamet da uči basne francuskog pisca Žana de Lafontena.
Beninske bajke izvorno su nastale na jezicima poput fona i tek kasnije su prevedene na francuski.
“Ali pritom se uvijek nešto izgubi”, primjećuje germanista.
Za biblioteku u “Selu bajki” zadužena je Klodet Nongande Zovedi, i sama pripovjedačica bajki. Ona inače radi kao učiteljica u jednoj osnovnoj školi.
I tamo se polako vraćaju stare priče, jer petkom je na rasporedu čas bajki.
“To je važan školski predmet”, smatra učiteljica i ističe da se tom času i djevojčice i dječaci veoma raduju. Bajke pomažu da se djeca smire i smanje stres”, kaže i dodaje da ako i sami jednog dana odluče da postanu pripovjedači, naučiće da se bolje izražavaju i da govore pred publikom.
Izvor: Cdm
