Pjevač Bojan Marović dugo se nije pojavljivao s novim pjesmama, jer, kako kaže, stvara polako, ali kvalitetno, zna šta želi da ponudi svojoj publici. U maju ove godine izdao je pjesmu „Kao da si tu“, te zajedno s timom saradnika došao do zvuka koji mu najviše odgovara. Ovaj Podgoričanin svjestan je da muzička scena danas traži veliku produktivnost ali on voli da završi posao tek kada se uvjeri da je sve uradio kako je zamislio.

Ovo je vrijeme kad se u muzici broje klikovi na Jutjubu, a ne prodate karte na koncertima. Tekstovi koji se pjevaju, repuju…, mahom su besmisleni, primat se u svemu daje formi, a ne sadržaju. Koliko je danas insistiranje na kvalitetu u muzici mač s dvije oštrice?

“Smatram da je kvaliet uvijek prava stvar. To je jedan korijen koji nije korov. Korov je tu da vam smeta i da vam uzurpira prostor, a pravi korijen kad se razgrana je nešto najljepše. Samo treba vremena. Nekim pjesmama je prosto vrijeme potrebno, odnosno život određen da prođe da bi ona zaživjela i da bi dobila nešto što treba da dobije. Došlo je vrijeme kada muzika pada u treći plan i kada su sve druge stvari ispred muzike. društvene mreže, sve je ispred muzike. Sama produkcija je ispred muzike. Međutim, polako se sve vraća u jednu normalu. To najbolje oslikavaju hitovi koji su u svijetu. Tako što vidite da isti ti ljudi koji su stvarali takvu muziku sada se vraćaju, ne mogu reći korak nazad, nego se vraćaju onoj bazičnoj produkciji koja jeste bila poenta zašto su postali muzičari. Pjesma se ne može stvarati tako što će biti samo produkcija u prvom planu, ili tako što ćete imati neki ogroman sound u kome nećete razumjeti ništa šta neko pjeva i šta neko želi da vam poruči. Muzika je jedna vrsta poruke i izraza. Imate raznih žanrova, ali imati pop muziku sa nerazumljivim porukama je potpuno besmisleno”.

Muzikom ste se počeli baviti veoma mladi. Koliko je danas teže napraviti uspjeh u odnosu na vrijeme kad ste Vi stasavali kao muzičar?

“Danas je mnogo teže. Tada ste imali dvije, tri televizije i trebalo je da baš nešto ozbiljno uradite da biste bili primijećeni. Između ostalog, imali ste festivale, četiri minuta na sceni, i izvoli, pokaži šta imaš. Bilo je mnogo drugačije… Sada je milion nekih takmičenja, novih lica i vidimo da je ovo jedna jako plodna zemlja. Talentovani su ljudi za sve i svašta. Ali, upravo zbog jednog takvog džumbusa ne može se dobiti pravi kvalitet, nego je to uglavnom kvanitet. Najmanje se obraća pažnja na te ljude. Tu i kada neko pobijedi oni ga ne vode dalje. Kada treba neko od tih velikih majstora da uzme svoj proizvod u ruke i da napravi jedan projekt kakav treba, čemu će cijela nacija da se divi, od tih velikih majstora nema ni traga ni glasa”.

Šta je danas potrebno za opstanak na sceni?

“Sreća, ili što bi u Sarajevu rekli nafaka. Znam mnogo talentovanih ljudi, nevjerovatno je kakvi su to pjevači, ali, nažalost, nemaju sreće u životu da uspiju i uglavnom su nevidljivi. Tu su negdje na sceni, šunjaju se, ili kao prateći vokali, ili su u studiju neki vokali, a zapravo su svi odreda fenomenalni. Talenat je jedno, ja svoj brusim svakog dana, unapređujem ga. Ja sam od Bojana sa „Sunčanih skala“ koji je od straha jedva držao mikrofon, došao do onog Bojana koji sada stvara, producira, ima stav, zna šta radi, drži koncerte, ima pjesme i autore pjesama, stvara sam svoje projekte, unapređuje svoju muziku i trudi se da okupi što veći broj ljudi oko sebe, te čini sve da jednu ideju pretvori u nešto veliko. To se ne dobija talentom, to se dobija velikim radom, a telenat je samo nešto što naravno morate da imate. Mada su pojedini ubijeđeni da ne morate ni to”.

Na početku karije važili ste za velikog zavodnika. Kako danas gledate na tu titulu?

“Meni je sve to smiješno. Nedavno sam bio u novinama kao jedan od deset najpoželjnijih, najseksepilnijih ljudi, umro sam od smijeha kada sam vidio da sam ja tu. Imponuje mi, daleko od toga, samo što ja to doživljavam nekako drugačije”.

U jednom periodu ste se samo povukli s javne scene. Zašto?

“U periodu kada su snimane „Zvijezde sa zvijezdama“ ugojio sam se 28 kilograma. Bilo mi je lijepo u Sarajevu, ali sam mnogo jeo. Baš sam uživao u hrani. Na strašno osuđivanje sam naišao. U jednom trenutku shvatite da i godine rade svoj posao, međutim, ja sam to gledao kao negativnu stranu jer sam se družio s negativnim ljudima. Onda slijedi: “Prošlo je tvoje vrijeme“, kao vidite kakav si bio. Počeo sam se povlačiti, nisam htio da se slikam, to je bilo, onako, neka vrsta nesigurnosti. Hvala Bogu, to me je veoma brzo prošlo, jer sam shvatio da je to moja prednost. Meni je Bog dao priliku da se mijenjam, da budem još bolji, da moje lice bude drugačije, da pokušam da predstavim sebe kao muškarca, ne kao dječaka, ali opet da ti pogled ostane isti kao kod dječaka, da to bude to. Naravno kada sam stao na put i rekao, e da, to je to. Svi ti ljudi koji su tako govorili su promijenili ploču kada sam uspio da stanem na tu trasu i kažem dobro to sam ja, oni su rekli to je prava stvar, oni isti koji su me kudili, tako da mora čovjek da vjeruje u sebe. Bio sam jedan od onih ljudi koji je dobijao hranu kući i svi su mi tu hranu donosili. Ne krivim ja njih, ali prosto nikada mi je niko nije uzeo iz ruke i rekao: „Prekini“. Čak sam doživio da mi na televiziji pukne dugme na pantalonama. Do tih mjera sramota je mogla da ide, svakog dana se broj pantalona povećavao. Ali to nije nikakva sramota, ja baš hoću da ljudima kažem da i u ovom životu, kakav jeste, postoje stvari koje su veoma teške”.

Izvor: Cdm