Nagrada za životno djelo “Zlatni ćuran” pripala je glumici Ljiljani Dragutinović iza koje je koliko bogata, toliko i nesvakidašnja karijera. U Atelje 212 ušla je prije četiri i po decenije još kao studentkinja, za status slobodnog umjetnika odlučila se već 1998, a onda (prije šest sezona) riješila da se oprosti od teatra.

I dok je i dalje često gledamo na televiziji (trenutno u seriji “Istine i laži”), posljednji put pozorišna publika imala je priliku da je vidi u predstavi “Maratonke trče počasni krug”.

“Raduje me nagrada i to što su me se sjetili, tim prije što već nekoliko godina ne igram u pozorištu”, kaže za Novosti Ljiljana Dragutinović.

“Kod mene se ništa ne dešava slučajno, niti imam običaj da bilo šta lomim preko koljena. Nemam nijednu predstavu na repertoaru. Na vrijeme sam obavijestila uprave pozorišta i zahvalila se. I nisam se pokajala. Jednostavno, više mi nije bilo stalo. Doduše, Egon Savin mi je rekao da baš sada kad mi nije stalo, treba da igram. Zato, nikad ne reci nikad”.

Na pitanje kako je došlo do “razlaza” sa pozorištem, odgovara:

“Kako sam sazrijevala, shvatala sam da ne plivam u moru već u bari krokodila. Dejan Mijač me je nedavno pitao: “Ljiljo, zašto ste prestali da se takmičite?” Odgovorila sam mu da to nisam nikada ni činila. Moj glumački put nije išao magistralom. Sama sam krčila “šumu”, zato nikom ništa ne dugujem. Kad je jednom iskrčite, kao da ste izašli na polje zeleno. Dugo sam vagala i osjetila da je vrijeme da se povučem. Sjećam se da me je jednom Bata Stojković savjetovao: “Kad dobiješ aplauz na otvorenoj sceni odmah ga prekidaj, jer ćeš tako održati nit predstave. Ona mora da teče”.

Izvor: Cdm