Slavna glumica Anica Dobra, kaže da se ne vrijedi boriti protiv promjena već ih treba prihvatiti. Smatra da rijaliti šou programe koji vladaju tržištem širem regiona treba zanemarivati i baviti se svojim poslom na kvalitetan način jer se samo na tako može privući publika.
Dugo ste radili u Njemačkoj. Koliko se i u čemu njihova kinematografija razlikuje od regionalne ako govorimo o načinu rada i kvalitetu scenarija?
“Razlika je u novcu. Istina, taj novac nije bitan za ideju, a ona je najskuplja roba jer je najrjeđa, ali kvalitet trpi ako kultura i oni koji su za nju zaduženi ne smatraju da su pozorište i film bitni. Ne može sve uvijek da se radi na mišiće i na želju da se nešto pokaže. Potrebna su za to neka sredstva. Film je skupa igračka, čak i kada je niskobudžetni. Nešto drugo je bitno, a to je taj odlazak, pa povratak, poslije koga cijeniš sve ono što imaš ovdje. Kod kuće puniš baterije i taj duh prenosiš dalje, a to je vrlo važno za umjetnost i umjetnika koji radi na bilo kom meridijanu. Dakle, imam temperament i mentalitet koji je drugačiji od onog u Njemačkoj, ali ovo može samo biti moja prednost u odnosu na tamošnje umjetnike i pretpostavljam da je upravo ovo razlog zašto tamo tako dugo radim”.
Može li se kulturom protiv rijalitija ako su oni u udarnim terminima na televiziji?
“Živimo u vremenu brzih promjena i mi prvo moramo da prihvatimo ono što nam se dešava, a ne da se borimo protiv toga. Borba je neki od narednih koraka, a prvo i osnovno je suočavanje sa tim intelektualnim pošastima. Moramo da priznamo sebi da smo sami odgovorni za ono što nam se dešava i onda da kroz ljude koji znaju da sanjaju pokušamo da promenimo stvari. Jednostavno, moramo se obraćati krugu ljudi koji ima potrebu za kulturom. Boriti se aktivno, svojim poslom, protiv svega toga nema nikakvu svrhu jer je u pitanju nešto sasvim suprotno. Sve liči na nekakav paralelni univerzum. Prije treba da se fokusiramo na svoj posao i da se bavimo sobom, a te sporedne stvari koje su štetne ne treba uopšte da nas se tiču. Moramo ih ostaviti po strani. Radeći na sebi i šireći snove i talenat, privući ćemo ljude sebi. Drugo, ne možemo prenebregnuti činjenicu da je televizija vezana za tržište, za rejting, za šokantno i to je tako kako je. Mi možemo na drugi način, na svoj način, dati nekakvu kontru, ali ne da se borimo. Imamo i preče probleme”.
Postoji li granica između filma i života?
“Film oslikava život, a nisam sigurna da li život oslikava film. Život je sigurno inspiracija za film ili bi makar trebalo da bude. Kada pogledamo neki film koji je istinit i u kojem se prepoznajemo, on će postati dio nečega što nam je tada trebalo i što će možda da nas inspiriše. On nas neće uvijek mijenjati, ali dovoljno je da nam ukaže na nešto. Zapravo, prave teme se crpe iz života, a onda se u filmu izbegnu svi dosadni djelovi života i tako se napravi priča. Nije u pitanju samo montaža, već osjećanje za meru kako šta treba prikazati da bi to izazvalo nešto u nama”.
Izvor:Cdm
